308/365, nedjelja, 4. studeni 2001.

Koncert za pamćenje

Ovako vam to izgleda: dođeš na koncert velike svjetske atrakcije s dvije ulaznice u novčaniku. Platio si ih svojim novcima, a ni jedan nije tvoja i one ti, posljedično, uopće ne osiguravaju ulazak u dvoranu. Tvoj je način gospodski, ime ti se koči na popisu uzvanika i ulaziš mimo golemog reda, kroz restoran u kojem upravo traje svadba. E sad, jedini je problem što spomenute dvije ulaznice moraju naći ruke svog naručitelja, on ležerno kasni, predgrupa već uvelike svira i valja svatove pustiti na miru. Tvoj se ulaz, dakle, zatvara - nema druge nego ući unutra s dvije sasvim čitave, regularne karte.

Zamislimo, također, da si malo živčan, takva si osoba, voliš stizati na vrijeme, držati se dogovora i slično. Ili, još bolje, voliš da to rade oni s kojima si se za nešto dogovorio, a ti ako zajebeš, jebiga, dogodi se. Evo ti još i jedan dug, naporan dan, pa nek svima bude jasno kako si se osjećao i zašto si zvao sasvim skuliranog naručitelja ulaznica pedeset puta na mobitel, u vremenskom intervalu od 18 do 20.45 sati a on je svaki put rekao: “Evo me, na Glavnom sam”. Dobro, u dvorani si, najnoviji je dogovor da mu doturiš ulaznice preko leđa kakvog ljubaznog redara i to, suprotno očekivanjima, prolazi bez većih problema. Odjednom, postaje ti jasno da će ljudi govoriti koliko si ih gnjavio i paničario ni za što, jebate. Malo zbunjen, odlaziš gledati koncert.

Od prve pjesme čini se da nešto nije u redu. Strah te reći to i samom sebi, jer svi oko tebe padaju u trans, a tebi je, jebiga, dosadno. Izlaziš na hodnik, skrivećki i u žurbi, glumeći nesavladivu nuždu. U WC-u naletiš na kolegu s faksa, krene priča, ajde, ‘oćemo popit po jednu, dobro, što da ne, uzmete pive i stanete kraj ulaza u dvoranu, čisto da čujete što se unutra zbiva. Pristižu ljudi. Svi kažu da im je dosadno. Malo ti je lakše, osjetila ipak ne varaju toliko. Na hodniku je dobra zajebancija, proljeva se piva i urla od smijeha, prolazi koncert, vraćaš se unutra, evo ga bis, treba se ufurati u ovo malo svirke što je ostalo... Ne ide, Evo i kraja. Puf! Kao da nisi ni bio unutra. Ma, dobro, bilo je puno poznatih ljudi. I svima je bilo super.