267/365, ponedjeljak, 24. rujna 2001.

Centimetri odluke

Rečenica koju prosječan muškarac, stanovnik svijeta, najmanje voli čuti apsolutno je “Imaš mali kurac”. Poslije neprikosnovenog prvog mjesta duga je praznina, a onda ide prijelazna i srodna “Grozan si u krevetu”, da bi tek treća stigla neka sportska varijacija tipa “Dinamo/ Hajduk je izgubio od Hajduka/ Dinama 5:0 kod kuće”. To su, dragi moji, okrutne činjenice. I nikakva masovna anketa nije potrebna da ih potvrdi.

Žene znaju biti opterećene malim grudima, strijama, celulitom, kako izgledaju tijekom seksa, ali muška je opsjednutost nesumnjivo dublja po gluposti. Neki dan mi je vjerna čitateljica pod pseudonimom Greedy poslala pričicu o slučajnom susretu s frajerom koji je davno imao čast ugostiti je u krevetu i bez problema je to izvukao kao osnovnu temu usputnog razgovora. Nije riječ o taktu i pristojnosti, nego o tome što, kaže naš svjedok iz, ahem, prve ruke, gospodinov ljubavni alat nema ni deset centi u punoj formi. Kao i svaka časna žena ni Greedy nije previše opisivala čuvstva koje takav crveni patuljak može izazvati, ali se između redaka dalo zaključiti da veličina nije važna samo kad je ima dovoljno. (Cure, to je tema! Imate slatku anonimnost maila, priliku da jednom zauvijek demistificirate muške seksualne paranoje. Znam da vam nije u interesu. Ipak...)

Mit o velikom kurcu vječna je muška preokupacija. Sigurno je i vaše društvo imalo neki legendarni eksponat moći o kojem se pričalo sa strahopoštovanjem. Puno je klasičnih priča; recimo ona o ekipi koja popije hektolitre i na kraju večeri netko nepromišljeno kaže: “Ajmo sad svi kurac na stol, pa tko ima najmanjeg plaća”. U to ga XY iskrca, a svi se maše za novčanike. Centimetri su bitni, ne dajte se zavarati, pa nije uzalud golema većina danas uglednih, uspješnih i samouvjerenih muškaraca svojedobno u kupaonici stajala s metrom u ruci. Kad smo kod toga, imamo dvije vrste frajera; oni koji su u pubertetu mjerili kurac, i oni koji lažu da to nikad nisu radili. Mislim, postoje i neki koji to čine čak i u zrelim godinama, ali njima se zaista nema smisla baviti.

Usporedimo na trenutak naše ljubimce s rupom na glavi s košarkašima. Ovaj Greedyin jednokratni ljubavnik vjerojatno ne bi prošao prvu selekciju, neki nadrkani trener bi mu već rekao da promjeni sport, iako se u njemu možda krije potencijal Maxya Boguesa (je’l se tako zvao onaj mali američki play od 160 cm?). Ja bih, recimo, dospio među ostale prosječno tjelesno obdarene, pa na osnovu snalažljivosti, skočnosti, izdržljivosti, preciznosti, želje tražio svoje mjesto u momčadi. Žalosno, ali istinito - gorostasi od preko dva metra automatski se izdvajaju, iako za to često nema ni jednog razloga osim visine. Dobro izgledaju pod košem, ali nije svaki od njih koristan. Bolje dobar play nego tumplavi centar, ako mene pitate.