265/365, subota, 22. rujna 2001.

100, 099...

- Kako tvoja muka? � pita me neki dan znanac na �pici. Poznato je na �to misli, tim vi�e jer je rije� o �ovjeku kojem novinarstvo i pisanje nisu strani. Postojanje ljudi svjesnih te�ine svakodnevnog ispunjavanja zadanog medija kakvim zgodnim sadr�ajem svakako tje�i. A najljep�e je znati za vas koji sve ovo pratite od po�etka, ili s vremena na vrijeme, unaprijed ili unazad, zadovoljni, bijesni, dokoni, puni razumjevanja i o�ekivanja. Prava publika. Dogurali ste me (uz moju tvrdoglavost i jo� nekoliko prozai�nih sitnica), do zadnje faze maratona. Ulazimo u finalnih 100, velika trka bli�i se kraju. I nitko jo� uvijek ne mo�e re�i kojim �e putem sti�i do cilja.

�ini se da godina jo� br�e prolazi kad je bilje�i� svakog dana. Nije lako, i sigurno to ne�u ponavljati, ali ima nekog suludog smisla. Dio je to turbulentnog unutarnjeg monologa koji prolazi kroz glavu svakog maratonca, mora� i o ne�emu razmi�ljati dok tabana� nepoznatim ulicama. Lagano je ve� i do�ek na horizontu � a to je u na�em slu�aju novogodi�nji tulum koji ozna�ava kraj ciklusa te knjiga najboljeg od onoga �to ste pro�itali u 365. Ve� sam po�eo raditi selekciju, vrijedno zapisivati brojke na komad papira. I�ao sam na sigurno, nikad ne zna� kakav zajeb se mo�e dogoditi na kompjuteru. I onda, naravno, kao da mi je netko htio re�i "Rano je jo�, kreten�ino", papir netragom nestane. Puf, �arolija! Vi�e sre�e drugi put.

Eto, dragi moji, postali smo, vojni�kim rje�nikom, d�ombe. Taj se mentalni stadij iskazuje prili�no neobaveznim pristupom redovnim obvezama (oprez!), kad ih izvr�ava� �ini� to ras�upano, samo zato �to mora�, uglavnom izbjegava� sve i ubija� vrijeme �to bolje mo�e�. Zajebava� gu�tere, vrti� klju�eve od kazete na dugom, dugom �pagu. Mrzio sam d�ombe dok sam slu�io u �ibeniku. Iz �iste zavisti. A sad moram paziti da mi ne padne koncentracija. Da me neki autsajder, neki bosonogi Etiopljanin, ne pretekne u zadnjem zavoju, to�no prije ulaska na stadion. Ili, s druge strane, da ne zavr�im kao nesretni Spiridom Luis, onaj maratonac na prvoj Olimpijadi koji je pao u nesvijest 100 metara prije cilja. Kre�emo u fini�.