265/365, subota, 22. rujna 2001.

100, 099...

- Kako tvoja muka? – pita me neki dan znanac na špici. Poznato je na što misli, tim više jer je riječ o čovjeku kojem novinarstvo i pisanje nisu strani. Postojanje ljudi svjesnih težine svakodnevnog ispunjavanja zadanog medija kakvim zgodnim sadržajem svakako tješi. A najljepše je znati za vas koji sve ovo pratite od početka, ili s vremena na vrijeme, unaprijed ili unazad, zadovoljni, bijesni, dokoni, puni razumjevanja i očekivanja. Prava publika. Dogurali ste me (uz moju tvrdoglavost i još nekoliko prozaičnih sitnica), do zadnje faze maratona. Ulazimo u finalnih 100, velika trka bliži se kraju. I nitko još uvijek ne može reći kojim će putem stići do cilja.

Čini se da godina još brže prolazi kad je bilježiš svakog dana. Nije lako, i sigurno to neću ponavljati, ali ima nekog suludog smisla. Dio je to turbulentnog unutarnjeg monologa koji prolazi kroz glavu svakog maratonca, moraš i o nečemu razmišljati dok tabanaš nepoznatim ulicama. Lagano je već i doček na horizontu – a to je u našem slučaju novogodišnji tulum koji označava kraj ciklusa te knjiga najboljeg od onoga što ste pročitali u 365. Već sam počeo raditi selekciju, vrijedno zapisivati brojke na komad papira. Išao sam na sigurno, nikad ne znaš kakav zajeb se može dogoditi na kompjuteru. I onda, naravno, kao da mi je netko htio reći "Rano je još, kretenčino", papir netragom nestane. Puf, čarolija! Više sreće drugi put.

Eto, dragi moji, postali smo, vojničkim rječnikom, džombe. Taj se mentalni stadij iskazuje prilično neobaveznim pristupom redovnim obvezama (oprez!), kad ih izvršavaš činiš to rasčupano, samo zato što moraš, uglavnom izbjegavaš sve i ubijaš vrijeme što bolje možeš. Zajebavaš guštere, vrtiš ključeve od kazete na dugom, dugom špagu. Mrzio sam džombe dok sam služio u Šibeniku. Iz čiste zavisti. A sad moram paziti da mi ne padne koncentracija. Da me neki autsajder, neki bosonogi Etiopljanin, ne pretekne u zadnjem zavoju, točno prije ulaska na stadion. Ili, s druge strane, da ne završim kao nesretni Spiridom Luis, onaj maratonac na prvoj Olimpijadi koji je pao u nesvijest 100 metara prije cilja. Krećemo u finiš.