263/365, četvrtak, 20. rujna 2001.

Blaženo neznanje

Najbolje ništa ne znat. Izbjegavat sve medije, zaobilazit mjesta gdje se vijesti komentiraju, upozoravat ljude da stvarno ne želite znati kada počnu pričati. Što bi fundamentalno propustili? Mislim, od informacija koje ti mogu spasiti život... Izađeš na ulicu tako neinformiran i pokupi te auto iz sasvim neočekivanog smjera - počelo se kod nas voziti kao na otocima. Ili piješ vodu jer nisi čuo da su je slučajno obogatili smrtonosnim kemikalijama, pa umreš u neznanju. Moguće, ali koliko toga što dnevno primaš u informativnom obroku pouzdano skraćuje živce i uneređuje život?

Ja sam gradski dečko, grad je sve što pamtim i Zagreb mi je, kad sam u njega došao, bio upravo prekrasan ne zbog Zrinjevca i Gornjeg grada, nego zahvaljujući velikim petljama, mostovima, podhodnicima, neboderima. Zato mi je i Novi Zagreb odmah upao u oko, sve u njemu činilo se urbanim. Uživao sam u anonimnosti velegrada, u vječitoj gužvi i šušuru, u bivanju na izvoru svih bitnih medijskih zbivanja. A onda me počelo puštati. Samo tako, prestao sam biti zainteresiran. Neke te stvari jednostavno pogode u prolazu, ne možeš im pobjeći, ali ona prava glad s vremenom kopni. Zapitaš se koliko to površno znanje zapravo pridonosi tebi kao osobi, koliko ćeš biti bogatiji ako progutaš sve što čuješ o geopolitičkom položaju Afganistana i mogućim ekonomskim implikacijama desetgodišnjeg rata. Mislim da bi svačiji život trebao biti prekratak za to. Ljudi se bi ne znaju skuhat ručak, a verglaju satima o globalnoj ravnoteži.

Novinari imaju osobito izražen taj problem informiranosti. Po prirodi smo znatiželjni i po prirodi lako pamtimo pizdarije (to je ako vas zanima kako i dan danas mogu kronološki nabrojati sve albuma Rolling Stonese. Ne vjerujete? "Rolling Stones", "Rolling Stones 2", "Out Of Our Heads"...). I onda se lako zabrinemo. Baš mi jučer Pave u redakciji priča kako Afganistan nije ni 4000 kilometara udaljen od nas i da ćemo svi poumirati od raka za 15 godina. Ulovila je tjeskoba, tko joj može zamjeriti. Još kad bi svi znali što se zaista događa, da imamo neku tajnu moć otkrivanja intimnih razgovora svjetskih mešetara sudbinama, sumnjam da bi ikad više zaspali. Ili bi nam, možda, tek tada postalo svejedno.