239/365, ponedjeljak, 27. kolovoza 2001.

Dani piva

Vječita hrvatska dvojba, pitanje odrastanja nalik onome o Beatlesima i Stonesima ili Hajduku i Dinamu: koje je pivo bolje, Ožujsko ili Karlovačko? S vremenom i kušanjem svjetskih marki hmeljne tekućine, a pogotovo nakon posjeta Pragu, spomenuta se dvojba svodi na određivanje manje groznog napitka domaće proizvodnje. No, sentimentalna vrijednost ne podliježe kvalitativnim mjerilima, nekako ti je uvijek najdraže ono pivo koje te prvo svojski sašilo. S te strane, odlazak na karlovačke Dane piva, meni dođe kao posjeta Meki. Ali, kako mi se kapacitet smanjio i u bircevima sve češće naručujem sokiće, nije izgledno da ću to i učiniti u dogledno vrijeme. Čudno je kako to ide; dok si klinac čeznutljivo gledaš američke filmovima u kojima glavni junak, obavezno muškarčina, vadi pive iz frižidera čim dođe u svoj samački stan, a kad ti se konačno ukaže prilika da učiniš isto, uopće ti nije do toga. Činjenica da mi litra vina, ako se konačno otvori, u stanu jedino može postati kvasina vjerojatno mogu protumačiti kao “ok, neću postati alkos u ovako ranoj dobi”. Slično je i s pivom - pijem ga jedino u društvu, ništa što bi osobito ugrozilo kućni budžet. Kad mi i krene dobro, obično stanem kod treće ili četvrte, presječem nečim žestokim i stanem. Piće je počelo predstavljati gastronomski užitak, tinejdžerska utrkivanja s nemogućim ostala su u nježnim godinama. Znate već kako je to išlo, prvo stvar nakon što ste jutro poslije konstatirali da je tulum bio dobar, išlo je nabrajanje koliko se točno čega popilo. Mene je, recimo, uvijek stravično nerviralo što jednostavno ne mogu ostati dovoljno pribran i objektivno dovršiti račun. Imaš brojku do koje stigneš i sve ono poslije, maglovito i neodređeno. Zbog tog detalja nikad ozbiljno i nisam mogao krenuti u hvatanje rekorda lokalnih ispičutura; Rašine tri gajbe u jednoj noći ionako su zvučale previše zastrašujuće. Jednom sam se s curom kladio da mogu eksati pivo iz boce u određenom vremenskom intervalu i neslavno izgubio. Poslije sam postao pažljiviji i samo svjedočio sličnim podvizima. Ono što je napravio Japanac, jednom u stanu braće Klarić, zahtjeva posebnu priču...