229/365, petak, 17. kolovoza 2001.

Dalmatinska depra

Malo se zabrijalo sinoć u gradu, svratio kolega iz Jutarnjeg na proputovanju, moraš pokazati lokalne znamenitosti. Ekipa je bila u standardnom raspoloženju: do 1 između Lotusa, Kantuna, Zodijaka i Ratka, a poslije po rivi i nekim stanovima gdje su zainteresirani mogli upoznati nekoliko autentičnih hiposa iz one komune koja obitava u Lici. Bogatstvo zadarske subkulturne scene pojačalo je i predavanje o antiglobalizaciji, gdje su mlade instrktorice, budući profesionalni anarhisti, pokušale naučiti ekipu kako da se organizira. Super mi je što je antiglobalizacija tako globalan pokret. Svejedno, zaključili smo u Kantunu, dobro je dok se nešto događa jer imaš što komentirati. I onda smo opet došli do zaključka da Zadar nije isti grad preko ljeta i inače. Skoro da bi trebao mjenjati ime sezonski, ko klubovi kad nađu novog sponzora. U zimskoj polusezoni obavezni je prefiks, kažu domoroci, depra.

- Ove sam godine bija dobar – priča Robi, kao da je riječ o nekom ekstremnom sportu – nije me ulovila, cilu zimu ništa... Ali, kad me kresnula u drugom misecu...

Govorimo, naravno, o izvornoj dalmatinskoj depresiji, kliničkom fenomenu prisutnom diljem naše obale, o otocima da i ne govorimo. Jedini mogući, još neisprobani lijek, je produženje trajanja sezone na skoro cijelu godinu. Kažem skoro cijelu jer, poznajući mentalitet, mjesec ili dva praznog hoda u kojima se fino možeš otresati na jebene turiste i koji kurac dolaze i što više ne troše, smatram nužnima. U Dalmaciji je godina ionako već podijeljena na faze: kreće, kao i svugdje u svijetu, sa siječanjskom depresijom, u veljači se malo živne zbog karnevala, onda ide faza laganog ugrijavanja za sve oblike sezone, i onaj turistički i onaj voajerski i onaj sportski, pa u svibnju obično omiljeni klubovi izgube prvenstva, ali stiže ljeto i sve je super dok ga ne poklopi jesen, neke šugave kiše i osjećaj da se nikad nije dogodilo i da vjerojatno nikad ponovo neće doći. I tu su prve klice kroničnog DeDea, s amplitudama od Božićne euforije do dubokog beda početka Nove godine, kad svi opet odu iz grada... Ma, ne bih ja o tome trebao pisati, ja sam jedan od tih koji se spašavaju odlaskom.