227/365, srijeda, 15. kolovoza 2001.

U 114-om satu zajedničkog druženja...

Opet me lovi fjaka, ništa mi se ne da, samo ležim, spavam, radim točno koliko moram i ni sekunde više, gnjavaža mi je obaviti i jedan telefonski poziv, mobitel već neko vrijeme intenzivno mrzim, nisam išao ni na obavezno plivanje zadnja dva dana. Mislim da mi kapci luče onu ljepljivu tvar konstantno, svaki treptaj ima barem 50 posto šansi da završi u drijemežu. Dobrom broju to i uspije.

Ok, navikli smo jedni na druge, znate da ovo mlaćenje prazne slame, ovo nepotrebno izvješće o psiho-fizičkoj kondiciji znači samo jednu stvar – nemam pojma o čemu bih drugom pisao. I koliko god ovakva pozicija bila opasni embarasement za svaki spisateljski ego, toliko je i poticajna. Zašto? Pa, granice presipanja iz šupljeg u šuplje vazda tako mistično vabe. Koliko redaka mogu potrošiti uvodeći čitatelja u baš ništa, kupujući si vrijeme dok se neki zakržljali oblik ideje konačno ne zakoprca u klopci? Koliko redaka mogu zavlačiti namjernika prije no što definitivno shvati da danas neće pročitati ama baš ništa zanimljivo? (Baš sam i mogao ovo pitanje sačuvati do kraja... Vidite kolika je frka kad radim tako neracionalne poteze.) Koja sredstva točno opravdavaju cilj dolaska do čarobnog broja 365 na brojčaniku? Ma, razumijete vi mene, inače ne bi ostali toliko zajedno.

Dislociranje poslova, ta blijeda isprika za godišnji (ništa što uključuje notebook i uključen mobitel bilo gdje na svijetu ne može se nazvati odmorom), uskoro se bliži kraju. Zagreb će me ugledati u nedjelju navečer, i onda sve ispočetka: zaradi, potroši, potroši, zaradi, čekaj, stići će, posudi, stigao je, vrati, potroši, zaradi, zaradi... e, to ćeš vidjeti tek slijedeće godine. A još vruća politička jesen, prepucavanja koje te se ne tiču, a opet te strašno živciraju, poskupljenja, rezanja plaća, krpanje kaputa umjesto kupovine novog. Jebena centrifuga.

Ništa, treba ovu privest kraju, pa se onda brinut za slijedeću. Tada ću, vrlo vjerojatno, imati i 365 razloga da se osjećam manje opterećeno. Svaki dug otprilike karticu i nešto. Svaki vrijedan najmanje 30 minuta skupocjenog vremena. Potrošio sam za vas, do sada, više od 113 sati, skoro 5 cijelih dana. Nije da mi je žao, ali trenutno sam spreman samo za jedan veliki uzdah. A klopka je još prazna...