222/365, petak, 10. kolovoza 2001.

Istrčavanje na Wembley

Ostvario mi se još jedan dječački san. U srijedu poslije podne, taman prije početka utakmice Hajduk-Mallorca, odigrao sam picigin na splitskim Bačvicama. Ono što je Wimbledon za tenis, Marakana ili Wembley za nogomet, Scala za operu, CBGB’s za punk, Gaza za egiptologe, Berlin za techno freakove, Francuska za gurmane... ma, znate već – savršeni, mitski teren na kojem umjetnost igre dolazi do punog izražaja. Sjećam se kako su nam jednom u Tkon na Pašmanu, na plažu gdje smo igrali, došla dva frajera iz Splita. Imali smo 16 godina i kad smo čuli odakle dolaze i gdje su počinjali, oči su nam se zastaklile. Bio je to sigurno najbolji picigin tog ljeta; ne toliko zbog njih, koliko zbog naše želje da se dokažemo, kao da o jednoj uhvaćenoj lopti ili paradi ovisi hoćemo li ikad dobiti priliku zaigrati tamo gdje je sve izmišljeno.

Naravno, u stvarnosti je sve puno jednostavnije. Dođeš u Split, skupiš ekipu, uzmeš ručnike i lopticu... No big deal. To je demokratska ljepota picigina. Osim toga, pijeska na Bačama je toliko da može primiti i profije i rekreativce i djecu i turiste. Prava ekipa, kaže mi Ivan, ionako rijetko svraća preko ljeta, oni igraju tijekom cijele godine (zamisli tu divotu! – jedan dobar razlog za živjeti u Splitu, ako mene pitate).

Sve ipak nije prošlo bez organizacijskih problema. Srijeda je bio Dan P, ali je prvi termin dogovoren za preranih 9 ujutro. U stanu Tomaš-Brazzoduro gdje smo spavali Dino, Danča i ja telefon je uporno i uzaludno zvonio. Oni su spavali, a meni je bilo glupo javljati se u tuđoj kući. Zvao nas je susid Perić, koji je, ne budi lijen, već pronašao stručnjaka za izradu osnovnog alata (tenisku lopticu treba oguliti i smekšati), i oran čekao na početak povijesnog susreta. Mi mu se nismo javili, Zele mu se javio i hladno ga odjebao. Kasnije smo se našli na jednoj kratkoj, dvoipolsatnoj kavi, pa nam je rekao da je on stara škola i da se s njim ne možemo tako zajebavati. Ponosan kakav jest, odbio je sudjelovanje na poslijepodnevnom susretu. U tom trenutku, već sam se pobojao da, kao i drugi dječački snovi, i ovaj zahtijeva puno više energije nego što je čovjek spreman potrošiti za jednu partiju picigina. Ipak, završilo je dobro, noge su osjetile sveti teren Bačvica (a i ruke, laktovi, kuk, koljena...). To me toliko razgalilo da sam po okončanju partije naglo izgubio oko 12 godina starosti i blesavo potrčao preko valova, onako kako smo znali raditi nekad, kad bi nakon jedne radničke smjene provedene u moru sami sebi dokazivali koliko nam je snage ostalo.

- A što je bilo ono na kraju? – pitala me Danča kad smo izašli.

Mislim da sam se izvukao na neki ritual.