159/365, petak, 8. lipnja 2001.

Čovjek koji izlazi u poštu

Pošta u Zadru, odjel poštanskih pretinaca i preporučenih pošiljaka. Pred šalterom lagani red, nekoliko ljudi s žutim papirićima u rukama. Uz šalter, s desne strane, stoji leđima okrenuti, naslonjeni čovjek. Izgleda kao da nešto piše, takav je prvi dojam jer što bi drugo radio na pošti. Ali, tijelo mu je pognuto kao da je na šanku, gleda kroz prozor i pjeva. - Il barke penso solo dieci...

Ne znam talijanski, ali lako bi moglo biti da ga ne zna ni on. U poštu ulazi žena srednjih godina, pozdravlja s "Dobar dan".
- DOBAR DAN!- odzdravlja "šanker" prilično glasno i dobija još jedan samoglasnik upućen samo njemu. Njih se dvoje znaju i upadaju u razgovor.
- E, (tu dođe neko ime koje mi memorija nije prožvakala), di si ti...
- A vidiš di san. Nego, ja san mislija da u šesti misec triba bit toplo, a opet san mora vadit jaketu.
- E, ma nikad ne znaš.
- Šta si ti došla, ne radiš danas?
- Radin popodne, došla san skupit poštu...
Prije nego što je stigao pitat što će popit, žena je odlučila skrenuti pažnju na svoje postojanje i službenicama.
- Cure...
- Kako ti njima možeš reć da su cure? - javi se on opet, i dalje potpuno okrenut leđima, gledajući kroz prozor - Ne mogu one, bogati, bit cure cili život. To su žene, cure su ti ove od 18 godina...

Tu sam već izvršio primopredaju žutog papirića i preporučene koverte (povrat poreza, la la la la), nevoljko se okrenuo za izlazak i ugledao zbunjenu curu od 18 godina iza sebe. Skoro sam poželio ostati i popiti piće. Ili vidjeti što gospodin u jaketi zapravo radi na tom prozoru. Ali, nekako mi je bilo jasno da me slične stvari čekaju i na drugim mjestima u gradu s malo ljudi, a tako puno likova.