124/365, četvrtak, 04. svibnja 2001.

Nikad nisam vidio Tita

Danas, točno u 15.05 dobro pogledajte oko sebe. Bit će vruć proljetni dan, ptice će brbljati u krošnjama, konobari zveckati čašama, promet će tutnjati bogat i gust. Bez neočekivanih zvukova, u svakom slučaju. A nije uvijek bilo tako.

Sjećam se istog takvog dana 1990. i posljednje sirene koja je zatulila u spomen na smrt Josipa Broza Tita. Bili smo u školi, na engleskom, i profesorica baš i nije znala što bi s nama. Prvi krug prvih demokratskih izbora je već prošao, HDZ je osvojio vlast i Tiletove slike na zidovima učionica sve su češće dobijale raznorazne attachmente. "U" na čelu, hitlerske brčiće, šljive ispod oka i slične, nepolitičke manifestacije oproštaja s vrhovnim autoritetom.

- Šta ja znam, ustanite ako vam se da - rekla je otprilike profesorica Ančić, a mislim da smo baš i pisali neki kontrolni, pa baš i nije bilo puno revnih. Popodnevna tišina brzo je vraćena, slijedeća sirena koju smo čuli u Zadru nije bila ni izbliza tako bezazlena.

Sjećate li se vi kolika je Tito bio faca? Jeste i vi kao klinci govorili "ako lažem ne volim Tita, volim Hitlera"? Nevjerojatno. Djetinjstvo u zemlji-eksperimentu. Meni se, recimo, škola i vjeronauk nisu isključivali do shizofrenije. Kako, ne pitajte. A kad je Tito umro, iskreno, najteže mi je palo sedmodnevno buljenje u klasičnu glazbu i njegove memoare na televiziji. Nisam čovjeka nikad ni vidio, kako sam mogao biti tužan.

Ovih dana, ovako bolestan, puno gledam televiziju. Briljantna Dinastija vratila me skoro 20 godina unatrag i čini mi se da znam. Tito je bio naš Blake Carrington, autoritativni pater familias spreman na sve kad su u pitanju obitelj i očuvanje poslovnog carstva. Činjenica da se sve oko njega sustavno raspadalo nije ga mogla obeshrabriti, on je držao stvar na okupu, barem za vlastitu zabavu. A bio je i duševan čovjek, elokventan i šarmantan kad to hoće, s mlađom ženom korpulentne građe i grozne frizure. Ako me sjećanje ne vara, svaki sljedeći sjedokosi tata iz soap opera nije se ni približio idealu starog Blakea. Sve je to gluma, kad čovjek bolje razmisli.

Datum Titove smrti bitan je i zbog još nečeg. Sve donedavno određivao je i moju intimnu granicu, utoliko što je djevojka "rođena poslije smrti druga Tita" izazivala razne moralne dvojbe (te premlada, te generacijski jaz, te ne možeš s njom pričati gdje je bila kad je Tito umro), razrješene najčešće solmunskom "bolje ja nego netko drugi". No, kako vrijeme prolazi, granica se pomaknula sve do Krležine smrti (prosinac 1981., ako se ne varam), a obećao sam si da preko Svjetskog nogometnog prvenstva u Španjolskoj 1982. nikako ne idem. Ili da ipak rastegnem stvar do sarajevske olimpijade, ha? Kako je krenulo, doći ću i do Tuđmanove smrti...