117/365, petak, 27. travnja 2001.

Brijanje 2 – Druga područja

Jutros čujem kosilicu pod prozorom, vrijedne radnike "Zrinjevca" kako uređuju našu novozagrebačku tratinu i tijek misli me odmah povuče koju godinu nazad. Siječanj 1999., služenje vojnog roka, Šibenik.

Meni je, kao uvjerenom kosijaneru, vojska u startu značila drastičnu promjenu imagea. Šišanje prije odlaska, prvo veliko u skoro deset godina, otkrilo mi je nekoliko ključnih stvari:

1. vlastito lice 2. da je život je puno lakši s kratkom kosom i 3. da je promjena dobra.

I tako sam se ja brzo i lako naviknuo na malo kose i vojničku kapu, ali mi svejedno nije padalo na pamet lišiti se i te male dlakave oaze. Sve dok u Šibeniku nisam naletio na perverzno oživotvorenje sinopsisa američkih filmova o marincima i najgorih priča iz JNA. Ulazak u korijene te priče sada bi me odveo predaleko; dovoljno je reći da razvodnicima naše mile 5. satnije nije bilo uputno protusloviti u bilo kojoj od njihovih mahom bolesnih ideja.

Jednog dana smo, tako, poslije ručka skupljeni u učionici i obavješteni da se svi šišamo na nulu. To je, naravno, bilo zabranjeno u vojarni, ali je baš zbog toga bila fora (u vojsci je i inače cilj da svi budu što je moguće "istiji"; dobro je da su mi dopuštali da nosim naočale na postrojavanjima). I ništa, vojnik Brižić je morao donijeti svoj aparatić, malu kosilicu za kosu i u 120 minuta popodnevnog odmora obrijati šezdesetak glava. Udarnički! Sjeo sam mu na stolac među prvima i u tili čas, uz prilično neugodan osjećaj hladnog i neprijateljskog metala kako rošta po lubanji, ostao bez kose. Ta mi je vojnička poslušnost priskrbila i nekoliko bonus bodova kod razvodnika, jer sam automatski postavljen kao primjer: "Šta pizdiš, kako je moga Perković, ozbiljan čovik s diplomom? Šišaj ga, Brižiću!"

Sjećam se da mi je prvi pogled u ogledalo bio izrazito smješan. Kad sam za vikend došao u Zadar, furao sam kapu. Ne zaboravite da je bio siječanj – bura mi nikad nije bila bliže glavi. Na postrojavanju, dan nakon masovnog genocida vlasišta, zapovjednik nas je pitao je li nas netko natjerao da se ošišamo na nulu. Da vojni ritual bude potpun, kažeš "Nije, gospodine zastavniče" i svi mirno spavaju. A razvodnicima srce puno jer jedino njihova satnija izgleda kao krasan zalogaj za krumpirovu zlaticu.