115/365, srijeda, 25. travnja 2001.

Ode sve u krasan...

Kako se čovjek lako navikne na dobre stvari? Jučer, kad je Internet krepavao svako malo, gotovo se i nisam mogao sjetiti ne tako drevnih vremena kad sam tekstove kuckao na pisaćoj mašini, s jedinom arhivom u vidu bogate kolekcije novina i časopisa. Tad si se još i mogao hvastati znanjem, danas je svima ni sekundu daleko. Ali, naiđu zli hakeri (ili je u hrvatske servere možda ušlo sjeme crnog maslačka), i paraliziraju cjelokupnu informacijsku mrežu. Kaos, zovu iz Jutarnjeg cijeli dan, glazbene vijesti kasne, rubrika se mora zatvoriti... čisti stres. Razmišljao sam o UNIS pisaćem stroju, časna riječ.

No, dobro, ne bi bilo lijepo da se moj Travel Mate uvrijedi, zbilja je vrijedan suputnik. Samo, ovakve situacije te fino vrate u vremena koja prezent baš i nisu mogla sanjati. Dobro je tu i tamo shvatiti koliko smo puta prešli u tako sitnom intervalu.

Neki dan gledam HTV dokumentarac "Pučka intima", gdje ljudi starije dobi pričaju kako je to izgledalo kad su bili mladi. I skoro sam se mogao zamisliti, negdje 2050. (to bi bile fine godine), sjedim ispred nečega što će tada imati ulogu kamere i brijem o odvratnoj činjenici da su se ljudi nekad zaista služili primitivnim forama poput snošaja za ostvarenje reproduktivnih funkcija. Dapače, tek je jedan od milijun istih i rezultirao novim bićem, ostale smo zapucavali u prazno. Bit će to potresno svjedočanstvo o vremenu spolnih nejednakosti (žene kao domaćice? Nezamislivo!), rudimentarnog shvaćanja seksa (fizički dodir? Odurno!), posve neshvatljive glazbe (gitare? Fuj!), zaostale tehnologije (žice? Hahahaha!) i čudnovatih vremenskih prilika (sunce? Što?). Gledat će me ti kiborzi i bit ću im baš fora. Možda postanem i Compay Segundo svog vremena, super zvijezda u poznim godinama. Može li itko pametan tvrditi da Hrvatska 2050.-e NEĆE biti ono što je Kuba danas? Mislim, mala, prekrasna, izolirana državica sa simpatičnim ljudima i sjebanom politikom i ekonomijom. Pa, tu smo već danas, kažete. Ajde, nije tako loše. Makar se tona besplatnih šarana za Veliki petak razgrabi u milisekundi, a gomila još ostane gladna. I uprkos činjenici da smo dosegli američki ideal slabog odaziva na izbore ne zato što dobro živimo pa nas nije briga, nego smo sigurni da ništa bitno ne možemo promijeniti glasovanjem. Samo vi nama Internet pustite na miru...