075/365, petak, 16. ožujka 2001.

Dođite na show!

Znate onaj birc u Paromlinskoj, preko puta Zagrebačke banke? Je, onaj di su prije bili bikeri. Sad vam se to mjesto zove "Genius", ima crteže kojota i ptice trkačice svud po zidovima te pikado, bilijar, stolni nogomet i Velebitsko pivo kao sastavni dio ugostiteljske ponude. Velebitsko pivo se proizvodi u Gospiću i uopće nije loše. Čak i dolazi u dvije boje: svijetloj i tamnoj. Zgodan okus, onako na prvu, trebalo bi samo probati kako djeluje u slučaju konzumiranja većih količina, kada pivo postaje presudni faktor jutarnjeg mamurluka i - čest slučaj - razarajuće glavobolje.

Dobro, nisam dobio sponzorsku ponudu, pa sad reklamiram birtije u kojima imam besplatnu cugu. Tamo, u tom "Geniusu", naime, sutra navečer svoj premijerni nastup doživljavaju Djeca. Što bi značilo da vaš virtualni prvi put u životu, i to na pragu tridesetih, staje ispred određenog broja ljudi s mikrofonom pod ustima i gitarom u rukama. Vjerojatno bih bio istraumatiziran tom činjenicom preko svake mjere da već nemam jednu sasvim zgodnu priču čiji me rasplet blagotvorno smiruje. Nema frke, i sam dolazak na stage je uspjeh. Jer, prošli put ni do te točke nismo stigli. Ne svojom krivnjom; koncert nam je otkazan otprilike pola sata prije tonske probe, kad je uspaničeni organizator shvatio da više nema sponzora i da mu nitko ne može pokriti razglas.

- Čekaj malo – pokušavao sam biti miran i konstruktivan. Mora biti rješenja... – Imamo upad. Skupit ćemo sigurno 150 flyera po 10 kuna i to je sasvim dosta za razglas.

- Mmmm, da. Ali, ja imam deal s gazdom kluba da prvih 100 flyera ide njemu, a tek poslije dijelimo pare u omjeru 70 : 30 za njega.

(Možete zamisliti kakav je to veleumni deal! Mogao mu je jednostavno prepisati svu imovinu.) Osim toga, razglas moramo platiti na tonskoj, 400 maraka na ruke ili ništa od posla. Daj pitaj dečke mogu li skupiti barem 200?

Da se sad konkretnije ne prisjećam jednog od najbesmislenijih dana u životu, od koncerta nije bilo ništa. I to sam još istog popodneva morao javiti svima koje sam na njega danima pozivao. Nema gluplje situacije; osjećaš se katastrofalno zbog nečeg što se uopće nije dogodilo. Čak je i javna rasprodaja ugleda puno bolja od toga.

I tako su se Djeca prošle jeseni nabrijavala, patila od treme, imala svađe na probama, igrala ping pong između depresije i ekstaze upravo za ništa. Ali, uspon smo prešli – to što nas je netko gurnuo dolje prije dolaska do prvog logora danas izgleda dragocjeno. Je li pomoglo vidjet ćemo sutra. Između devet i deset navečer, u "Geniusu". Svratite na pivo, ionako je dan svetog Patrika.