039/365, četvrtak, 8. veljače 2001.

Luzerski mentalitet

Onda, kako ste danas? Boli malo, je’l da? Jedina trka koju izgubiš baš mora biti ona na svjetskom prvenstvu... Ma, naravno, kažem i ja da nema veze, bit će još slaloma, nije frka, jebeš medalje. A znate što bi vam na to rekao čovjek koji tvrdi da ćemo svi umrijeti kao nesretni starci zbog onog idiotskog izjednačujućeg gola protiv Francuza u polufinalu? Jasmin se, vjerujem, više ni ne nervira zbog takvih razočaranja, našao je savršeno objašnjenje: luzerski mentalitet. Ne znamo pobjeđivati. Ili barem ne kad je to najpotrebnije. Kraljevi prijateljskih utakmica, najbolji u pripremnom razdoblju, papirnati zmajevi, super uvjerljivi do polufinala... Ima milijun primjera, Jasmin bi vam o tome mogao pričati danima. Nemojte ga pokušati uvjeriti kontra-argumentima; nemate ih dovoljno.

No, dobro, ovo s Janicom me podsjetilo na još jedan živopisni dokaz našeg pobjedničkog duha. Priča se za ovu priliku seli s terena u publiku, i to, oprostit ćete mi ovaj lokalpatriotizam, u upravo najluđu sportsku arenu pod krovom, zadarske Jazine. Prošlog ljeta tamo se održalo europsko košarkaško prvenstvo za juniore, što je vašem virtualnom prijatelju bila prilika predobra za propuštanje. U finalu su igrali naši klinci (5 Zadrana, ako se dobro sjećam) protiv Francuza, dvorana je bila apsolutno puna (stajao sam na jednoj nozi cijelo prvo poluvrijeme), i svaki laik je od prve minute mogao vidjeti da je subjekt našeg navijanja na svakom terenu u svijetu unaprijed osuđen na 20 razlike. Reprezentacija nekad poznata pod imenom Francuska okupila je pola poznatog svijeta, s posebnim naglaskom na Afriku - dečki su izgledali zastrašujuće moćno, toliko da bih im svakako dvaput pregledao putovnice da sam bio na mjestu suca. Ipak, Jazine nisu svaki teren na svijetu. Dapače, prilično sam siguran da je to jedina dvorana u kojoj se vatrogasna sirena na navijanje savršeno lako izgubi u urlanju kad protivnici krenu u napad. Korida. Nešto neviđeno. U svakom slučaju, utakmica se razvila u pravu klasičnu dramu. I stiže ključni trenutak: na kraju regularnog dijela ili prvog produžetka, ne pamtim točno, kod neriješenog rezultata naš play krade loptu na pola terena, gura je prema Dijanu, ovaj je korak ispred Francuza, ima dovoljno vremena, čist put prema košu, diže se, to se ne može promašiti, dvorana je zaleđena u skoku... i lopta ispada iz obruča. Milisekunda tišine, grozan uzdah, sirena, novi produžetak, mali Dijan pada na parket u očaju, a iz publike, njegove, domaće publike, stižu nevjerojatne reakcije. Dobro, ako one dvije plastične boce shvatimo kao izdvojenu pojavu, komentari oko mene bili su prilično unisoni. Mater!... Boga!... Majku Božju!... Oca Jarca!... Isusa!... Dodajte glagol i promiješajte.

- Dobro, pa nije mali kriv – pokušao sam se umiješati – ima 17 godina, nemojte tako.

- Šta nije kriv, biće san ja falija?! – rekao je susjed na tribini, gospodin od svojih 40 godina.

– Jeba ti pas mater nesposobnu, i tebi i ko te je igrat učija...

Na kraju, poslije više ne znam koliko produžetaka, izgubili smo na osobito glup način, Jasmin bi se sasvim sigurno zavjerenički nasmijao da je bio na utakmici. I dok sam ja gazio prema gradu sav u zanosu od te silne sportske tragedije, misleći na rascjep sekunde koji dijeli ekstazu od tupila, dobar dio publike vjerojatno se i dalje pjenio što netko te noći nije pobijedio za njih. Jer, sami to nikad i nigdje neće moći. Kad smo kod luzerskog mentaliteta...