029/365, ponedjeljak, 29. siječnja 2001.

Jer osamdesete

Koliko ljudi na koncertu Duran Duran! Izgleda da se nisam samo ja suočio s vlastitom pop prošlošću i prigrlio je kao dijete izgubljeno u shopping centru. Sve bi to, naravno, puno više značilo ’85., kada su DD posteri visjeli po zidovima a Taylor trojka još uvijek bila u grupi (sinoć mi je nekako najviše falio stari Roger - on je i prvi otišao iz benda - inače najmanje pamtljiva faca, ali dobar bubnjar koji je znao podvaliti break). Ovako je atmosfera malo vukla na reunion party tadašnje generacije osmaša; društvo se uz "Save A Prayer" prisjetilo prvih otplesanih sentiša, "Wild Boys" su evocirali uspomene na tuču protiv susjedne škole, a na "Girls On Film" se pred očima jednostavno morao vrtiti onaj epohalni spot s hrvanjem u blatu i kockama leda na ženskim bradavicama. I razglas je, nažalost, podsjećao na školski, s priredbi povodom Dana JNA ili Praznika rada. Starija škvadra na tribinama dobila je samo rasplinutu sliku benda koji svira u susjednoj dvorani. U parteru je, kažu, bilo bolje, ali meni se nešto i nije silazilo. Što bi moglo upućivati na slijedeće:

1. Konačno me posve uhvatila akutna i neizlječiva kritičarska bolest. Simptomi: dolazak na koncert ne znači nužno da ćeš ga i gledati. Ipak, ako nisi za šankom, gdje s kolegama iz branše možeš nesmetano klafrati o svirci koju ne slušaš, koncert pratiš hladan i distanciran ili a) skrštenih ruku u blizini miks pulta (to je znak da ti je stalo – tamo je najbolji zvuk) ili b) zavaljen na tribini, apsolutno nezadovoljan činjenicom što u sportske dvorane konačno ne uvedu tapecirana sjedala. Nakon koncerta entuzijastičnim znancima koji od tebe traže, kh, kh, stručnu potvrdu dobrog provoda obavezno kažeš nešto poput "sound je bio loš" ili, ako je riječ o bilo studentu bilo diplomantu Filozofskog fakulteta, potrošiš trenutak na "dramaturšku nedorečenost" i "konceptualnu predvidljivost". Dijagnoza: ti si hodajući kliše.

2. Akutna i neizlječiva kritičarska bolest, nazovimo je recenzitis, još me nije posve uhvatila, ali se, u cilju zadržavanja ugleda i društvenog statusa, moram praviti da je opasno uzela maha.

3. Koncert jednostavno nije bio dovoljno poticajan.

i

4. Starim.

No, dobro, bilo je sasvim ugodno poslije u Gjuri vidjeti kome je koja pjesma nedostajala za baš potpuni nostalgični trip ("Reflex" i "Union Of The Snake" su svačiji favoriti, znalci su spominjali "Do You Belive In Shame", "Chauffer" ili čak "Lonley In Your Nightmare", a "New Moon On Monday", zamislite, ni jednom riječju nije okrznut). I ogovarati Le Bonov malo-prevelik-da-bi-se-tako-zvao trbušćić. Tarle, legendarni bubnjar manje legendarne grupe Flare, kaže da je Simon neki u kurcu tip. Ima pederske mote. Netko me pitao za ocjenu koncerta. Rekoh, nategnuta trojka. Moram paziti na ugled, jebiga.