027/365, subota, 27. siječnja 2001.

27, crno

Znate li koju boju zauzima broj 27 na ruletu? Mene nekako vuče na crno, barem po tuđim pričama. Morrison, Joplin, Hendrix, Cobain... svi odjavljeni baš u tom čarobnom trenutku kad dvadesete prestaju biti mlade i skreću prema sredovječju. Jer, 27 više nije zajebancija, tu bi se neke odluke već trebale suočiti sa svojim posljedicama.

Pariz, proljeće 1971:

- Pamela, dušo, de napuni kadu, baš bih se okupao.

- Dobro, Jime, samo nemoj dugo, znaš da ti škodi.

No, ako zanemarimo kletvu bačenu na rock zvijezde zbog koje svatko s više od milijun prodanih ploča tu godinu u kalendaru vjerojatno poželi prespavati, 27 je, zapravo, sasvim ugodna stanica. Puno bolja od 25, sigurno. Te okrugle brojke bez bridova ostavljaju lažni dojam važnosti; kao, nešto se bitno mora dogoditi, ovo je prijelomnica. A jasno da nije i ne mora biti. Jer, kad mi, ovako vješti i Bogom dani, krenemo prelamati svoje krhke živote to obično završi u nekom zatvoru od 9 do 5, pa onda na kućnu njegu, slobodan vikend i tri tjedna godišnjeg. Osim toga, ta neznatna 24 mjeseca čine svu razliku i u onome što nas najviše zanima. S 27 godina još si uvijek dovoljno mlad da ti sva raskoš populacije mlađih punoljetnica bude dostupna, a ni iskusnjarama od tri i pol banke nisi preveliki klinjo. Generacijski raspon u vrijednosti jedne maturantice (po najpovoljnijem tečaju), upravo je idealan i ne dolazi puno puta u životu, barem ne bez prtljage starog perverznjaka, pedofila i čedomorca. "Bitno je loviti, a ne uloviti", rekao bi moj Danijel.

U 27. nastavku moje godišnje inventure (još svega minimalnih 338 nastavaka do kraja, pa se vi žalite kad vam se neka jebena srijeda ne svidi!), 27. dana godine u kojoj ću, vjerojatno negdje oko službenog prelaska iz 27.-e u 28.-u, definitivno priznati da je potrebno sve veće umijeće biti klinac i shvatiti da moja majka s pravom pita za neke stvari - a svi možemo dobro pretpostaviti koje su - moram istaknuti da se osjećam sasvim dobro. I da me beskrajno raduje svaki novi komadić izazova tamo negdje ispred. Jer, moguće je. Kad bih vam morao ostaviti neku poruku, ono, kao listu namirnica za dućan, ne bi mi trebalo više riječi. Želiš? Sanjaš? Briješ? Čuvaš? Osvajaš? Voliš? Puštaš? Tražiš? Svi: MOGUĆE JE! Događa se. Svaki jebeni dan.

(Kao i ova kolumna, hehe. A koje je tek to čudo! Bolje da vam ni ne pričam...)