022/365, ponedjeljak, 22. siječnja 2001.

Luđi od krava

Dobar dan, gospodo. Vidim da vas zanima naša ponuda. Možete za početak uzeti nešto sitnije, čisto da se naviknete na ideju. Imamo sjajan izbor malih, svakodnevnih paranojica. Strah od kontrolora u tramvajima, ako se švercate, celulitna psihoza za one opterećene izgledom, tehnološka bojazan poznatija kao "što ako zataji?", frke od profesora, šefova i inih autoriteta... Strah od socijalnog kontakta, recimo, izvrsno ide u posljednje vrijeme. A onda, ako ste za, prelazimo na prave stvari: smrt i bolesti. Tu su opcije upravo bezgranične.

Gotovo je. Znam da je gotovo. Jučer sam pojeo juhu iz vrećice, samu, bez vode. Izgubio na kockanju s goveđom kockom, nije pao moj broj. Poslije su mi rekli da uopće nije frka jer tog kravljeg nečeg ionako ima u svemu; ludilo se krije u zubnim pastama, šamponima, žvakama za ljepši dah, ružu za usne (pazi s kim se ljubiš), kondomi se zapravo rade od crijevnih vlakana te priglupe, ali korisne životinje (pazi s kim se ljubiš), gnojivo za zdravo povrće sadrži ogromne količine kravlje balege, a ni ribe nisu najsigurnije, jer se poludjele davačice mlijeka u agoniji bacaju u more pa ih te glupače jedu i zatvaraju krug, jebo im bik mater ludu.

Ne možeš se izvući, mad cow's gonna get you. Ako već nije. Treba samo izabrati način na koji ćeš se odjaviti. Umrijeti mahnit, ponosno kao krava, ili od gladi? Proživjeti posljednje dane upravo ubijajući se mlijekom, jogurtom, sirom, sišući slatku srž iz telećih kostiju... Napisati oproštajna pisma svim svojim paranojama i do posljednjeg trenutka drhtati nad pitanjem hoće li Petar biti dobre volje kad stignemo.

- Znate kaj, gospon vratar, ja vam s tim Ahmićima bormeč nemam nikakve veze. A Gospić i Pakrac, praf za praf, nigdar nisam ni videl!

- Ma, u redu je. Samo vas trebamo za svjedočenje.

Ali, netko mora preživjeti, ostati da ispriča priču. Profesorice, mogu ja?! Budućnost treba profesionalca, ne smijemo dozvoliti da potresnu storiju o tome kako su nam glave došle naše glavne hraniteljice neka nesposobna budala iskrivi. Dobro, to smo dogovorili. A onda mi treba i žena za produženje vrste. Zapravo, bila bi šteta da svo bogatstvo boja, rasa i nacionalnosti potpuno nestane. Neka se, zato, napravi natječaj u UN i svaka država članica izabere jednu djevojku, ne stariju od 25 godina, kao delegata za postapokaliptičnu oplodnju. Koliko ono država imamo? Dvjesto? Ma, stignem ja sve to obaviti, nema frke, jedino ne garantiram za one Afrikanke s ugrađenim servisom za ručavanje u ustima. Previše podsjeća na sočnu kravlju pečenku.