016/365, Utorak, 16. siječnja 2001.

Pismo ujaku u Haag

Bilo je to davno prije ove histerije, uplašenih generala, odavanja državnih tajni, otkopavanja leševa i mobilizirajućih posjeta stare Carle. Na jedinom mjestu gdje zaista možeš doznati kakvi su to ljudi s kojima izlaziš na birališta i djeliš manje dobro, a više zlo u ovoj zemlji - u vojsci , sa mnom je 4 mjeseca gulio Bosanac Krišto, iz Kaknja ili Vareša, ne sjećam se točno.

- Je li Krišto, odakle si ti?", pitao je narednik Bakić na prvoj prozivci u Sinju.

- Iz Kaknja (ili Vareša), gospodine naredniče.

- U, bogati, obišao sam cijelu Bosnu, ali ružnijeg mjesta od Kaknja (ili Vareša) nisam vidio. Prava vukojebina! A sad si u Kninu, a? Je’l ti bolje kod nas? Nego šta nego je bolje.

Krišto je bio dobričina, prostodušni momak velike žute glave, k’o da ga je Švabo napravio. Volio je narodnjake i žene s velikim sisama. S prijateljem Lovrićem, ponešto prefriganijim tipom Bosanca, znao je otići na kurve u neku pripizdinu između Knina i Gračaca. Ili je barem tako pričao kad bi se vraćao u vojarnu nakon vikenda.

Prekomanda nas je bacila u Šibenik, što je u to doba bio otprilike najgori rasplet. I u neko doba beskrajno duge, naporne i općenito odvratne obuke za člana minobacačke posade, Krišto i ja ulovimo jednodnevni jackpot i budemo teklići službujućeg vojarne. Što je u prijevodu značilo gotovo 48 sati kad si se gotovo mogao osjećati kao čovjek. U ružnoj uniformi, doduše, ali ipak humanoid.

- Čekaj, Perkoviću, ti si, kažeš, novinar?

- Je, Krišto, znaš da jesam?

- Znači, mor’o si fakultet završit?

- Jesam.

- Čekaj, bolan, pa kolk’o si ti onda godina u školu iš’o?

Malo me iznenadio s tim. Jeste li ikad o svom školovanju razmišljali kao o strogo kalendarskoj kategoriji? E, pa Krišto očito je.

- Mmm, 17 godina.

- Au, Boga ti, a meni 19...

U svakom slučaju, Krišto je impresioniran opsežnošću mog znanja odlučio tražiti pomoć. Njegov je ujak, naime, zaglavio u Haagu. Dobio 4 godine za ništa, bio zapovjednik satniji u srednjoj Bosni koja je, onako usput, silovala neke Muslimanke i tako je najeb’o. Krišto mu se obećao javit iz vojske, ali nekako ne zna što bi mu pisao. Pa ako mogu ja, učen čoek, samo par riječi.

Pričali su mi o pisanju pisama iz usluge u vojsci, ali sam nekako mislio da je taj običaj ostao izgubljen u gudurama Đevđelije. I kako bi odbio starog Krištu... Sjeli smo na njegov krevet i ja sam složio desetak rečenica punih domoljubnog naboja i teških riječi: "pravda", "borba", "sloboda", "mučenik"... Uz svu ironiju kojom me život obdario, nisam mogao zaboraviti da će to čitati frajer u zatvoru. I tko sam ja da se rugam nečijoj sudbini?

Obavio sam to kao pravi profesionalac, brzo i lako. Dobiješ narudžbu za tekst i napišeš ga, ništa drugo. Krišto je bio iskreno zahvalan, otišli samo na kavu u kantinu i dogovarali neko civilno pijanstvo. Nisam ga vidio otkako smo otišli iz Šibenika.

A ujak? Ujak bi već mogao biti i vani.