Thompsonov koncert na zagrebačkom Hipodromu s rekordnih 350.000 karata otvara pitanja o popularnosti pjevača čiji je opus prožet nacionalističkom simbolikom. Iako ga se često veže uz ustaški poklič i desničarsku retoriku, njegova publika nadilazi ideološke granice. Stručnjaci poput Blanuše i Budena tumače Thompsona kao simbol kolektivne identifikacije, kulture žrtve i potrebe za jasnim identitetom u nesigurnom svijetu. Popularnost mu nije samo glazbena, već društvena i politička manifestacija: protest protiv birokracije, nostalgija za suverenošću i bijeg od stvarnosti. Hipodrom tako postaje mjesto emocionalnog pražnjenja i privida zajedništva – Thompson kao svećenik jedne novokomponirane mitologije. DW
Dakle, Thompsonovi fanovi i Trumpovi glasači – ista vibra, kužite? Ponos i inat na steroidima! Onda, komentari gledatelja – dernek uvreda i neslaganja, kaos! Ali ono glavno – boli njih ona stvar za ljudska prava, beskućnike, sirotinju! Zdravstvo u banani, čekaš pregled ko Godota! Ilegalna gradnja, korupcija – ma tko mari? Političari žderu lovu, profesori gladuju… novi Prime Time
Carine nisu izum modernog doba – postoje već oko 4700 godina i potječu iz doba Egipta i Mezopotamije. U početku su služile za kontrolu trgovine i punjenje državne blagajne, a zaštita domaće proizvodnje bila je tek sporedna svrha. Danas ih Donald Trump koristi kao politički alat, no ekonomisti upozoravaju da takav pristup često ima bumerang-efekt koji pogađa domaće potrošače. Lider
Za većinu ljudi vrijedi: nije nas strah same smrti, nego neznanja o tome što se događa tijekom umiranja i nakon njega. Medicinski gledano, postoje različite vrste smrti, klinička i moždana. Sa znanstvenog stajališta, iskustva bliska smrti („near-death experiences”) nastupaju u vremenu između kliničke smrti i reanimacije. Time se intenzivno bave ne samo znanost, nego i religije i ezoterija, s tim što opisi tih doživljaja mogu u velikoj mjeri varirati ovisno o kulturnom i regionalnom okruženju. Iskustva kliničke smrti su različita, mnogi koji su je doživjeli ne sjećaju se ničega, dok drugi se sjećaju osjećaja velike sreće ili pak panike i straha.
Iako je smrt sastavni dio života, ne želimo je prihvatiti kao neizbježan kraj. „Duša” najčešće označava nematerijalnu, od tijela odvojenu, besmrtnu suštinu jedne osobe. U mnogim religijama duša je ono što čovjeka čini onim što jest. Ali jesu li naše biće – naša duša – doista samo mjerljive moždane aktivnosti, biokemijski procesi i društveno-kulturni utjecaji? Ili naš „duševni život” oblikuje izuzetno složena međuovisnost tijela, duha i okruženja? Postojanje duše ili takve međuovisnosti ne može se dokazati znanstvenim putem. A tamo gdje prestaje domena empirijske znanosti – počinje vjera. DW