Lajka, „Mali Lajavac”, a pravog imena Kudrjavka, što na ruskom znači „kovrčava”. Uhvaćena je na ulici u Moskvi kao pas lutalica. Pokraj činjenice da je ionako bila bez vlasnika, smatrali su da su lutalice idealne jer su ionako izdržljive na ekstremno niske temperature i gladi.
Poluhaski, poluterijer, imala je oko tri godine u trenutku kada su je odabrali. Izabrana je jer je bila mirna, poslušna i savršeno prilagodljiva kapsuli Sputnika 2. Misija je uključivala sustav za održavanje života (hranu i vodu), ali nije predviđala povratak. Za Lajku, to je bila smrtna presuda.
Unutrašnjost satelita bila je obložena i dovoljno prostrana da joj omogući ležanje ili stajanje. Unutarnja temperatura bila je postavljena na 15 °C, a rashladni sustav trebao je štititi životinju od prekomjernog zagrijavanja. Trećeg studenog, u dva sata ujutro, Sputnik 2 je lansiran u svemir. Laika je vjerojatno preživjela sedam sati.
Nakon lansiranja Sputnika 2, njezin puls se povećao na 240 otkucaja u minuti, a disanje joj se ubrzalo tri do četiri puta u odnosu na normalno. Nakon tri sata u bestežinskom stanju, njezin puls se vratio na 102 otkucaja u minuti, što je ukazivalo na visoku razinu stresa. Nažalost, zbog kvara u sustavu za kontrolu temperature, temperatura u kapsuli porasla je na 40°C, što je prema nekim izvorima dovelo do Lajkine smrti između pet i sedam sati nakon lansiranja. Sama, u svemiru. No, neki izvori tvrde da je agonija trajala mnogo duže – čak četiri dana.
Kasniji izvještaji i dokumenti objavljeni desetljećima nakon misije otkrili su da su sovjetske vlasti lagale o Laikinoj sudbini. Dugo se tvrdilo da je eutanizirana hranom s otrovom kako bi joj se skratile patnje nakon nekoliko dana u orbiti. No, 2002. godine ruski znanstvenik Dmitrij Malašenko priznao je da je Laika umrla od pregrijavanja i stresa samo nekoliko sati nakon lansiranja.
Iako je prvotno planirano da Laika preživi deset dana u orbiti, tehnički problemi spriječili su tu mogućnost. Satelit Sputnik 2 s njezinim tijelom nastavio je kružiti oko Zemlje pet mjeseci, obavivši 2.570 orbita, prije nego što je 14. travnja 1958. ušao u atmosferu i izgorio iznad Karipskog mora.
Iako je njezina misija pružila vrijedne podatke o utjecaju svemirskih letova na živa bića, što je otvorilo put za buduće ljudske misije u svemir ipak njezina priča ostaje podsjetnik na etičke dileme povezane s korištenjem životinja u znanstvenim istraživanjima. Ljudski napredak često je ostvaren na račun životinja koje nisu imale nikakve veze s našom željom za dominacijom.
Mnogi smatraju da je to bila prihvatljiva cijena naših osvajanja, ali, čak i iz ove priče, jasno je da se zapravo radilo o trivijalnom činu zloupotrebe moći. Imali smo dužnost izabrati drugačiji put. Tu dužnost imamo i danas, kažu na jednoj Facebook stranici.
