05.01. (23:30)
Navaljni je posljednjih godina bio najpoznatiji ruski politički aktivist i vođa opozicije, a iz memoara se zaključuje da je i sam bio svjestan da je takav status značio da u domovini vjerojatno nikada neće dočekati slobodu. U knjizi nastoji dati iscrpan kontekst svojoj vezi s nacionalističkim idejama ili barem spasiti svoj imidž liberala. Natječući se za mjesto moskovskoga gradonačelnika bez značajnije financijske potpore i stavljen na medijsku crnu listu, Navaljni tvrdi kako je vjerovao da u borbi protiv Putinovih ljudi treba mobilizirati maksimalno mnogo građana. Zato je podržao čak i one s čijim se uvjerenjima nije osobno slagao. Prisjeća se i svog obrazovanja, komentira i svoje poglede na Gorbačova i Jeljcina, kao i status Rusa koji žive izvan Rusije. Navaljnijeve zatvorske bilješke kulminiraju netom pred njegovu smrt, u zapisu iz 20. veljače, kad popisuje “petnaest teza ruskoga građanina koji priželjkuje najbolje za svoju zemlju”. Lupiga
Nije dosadno, nije razvučeno, ali ipak djeluje pomalo šokantno. Dakle, u game showu kandidati izlaze na binu posve goli. Muškarac i žena. Potom se odmjeravaju, a onda iskreno govore jedno drugom vide li se kao par. “Potpuno drugačiji game show za upoznavanje, od svih koje ste imali priliku gledati, natjecatelju predstavlja šest golih kandidata, točnije njihove dijelove tijela, da bi natjecatelj mogao izabrati osobu s kojom bi izašao na spoj”. Stara, propala Jugoslavija, naime, tijekom zadnjih desetljeća svog postojanja bila je zemlja čuda. Nominalno je bila čedna, ali nije bilo režisera koji nije skinuo glumicu koju u životu ne bi mogao razodjenuti, pa nam je ozbiljna kinematografija bila lascivna. Krajem osamdesetih na TV ekranima počeli su iskrsavati kadrovi à la Gola privlačnost, društvo se emancipiralo, što je bila – danas to znamo – zloćudna najava birokratske kontrarevolucije. Boris Rašeta za Novosti komentira i druge emisije emitirane u zadnjem tjednu prošle godine.
Hrvatska je, prema Eurostatu, treća u Europskoj uniji po udjelu građana koji žive u vlastitim nekretninama – čak 91 posto. Ova tradicija ima povijesne korijene u težnji za sigurnošću, obiteljskim nasljeđem i statusom, ali i u nesigurnostima tržišta najma. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, čak 30 posto kuća i stanova u Hrvatskoj zjapi prazno, dok su cijene nekretnina za kupnju i najam među najvišima u regiji. Ova neiskorištenost prostora i rastući troškovi stanovanja stvaraju prepreke za one koji nemaju riješeno stambeno pitanje, posebice mlade. Unatoč povijesnoj prisutnosti zadruga u Hrvatskoj, model stambenih zadruga i dalje je mnogima nepoznat. Čak 90 posto ispitanika nikada nije imalo doticaja s ovim načinom stanovanja, a samo 8,6 posto zna nekoga tko je tako riješio svoje stambeno pitanje, najčešće u inozemstvu. Zgradonačelnik
Oxfordski priručnik o meditaciji iz 2021. spominje stanje “meditacijske bolesti”, odnosno nemogućnost buđenja nakon meditacije. Među simptomima koje su pronašli u budističkoj literaturi bilježe halucinacije, teror, depresiju, letargiju, težinu, vrtoglavicu, svrbež ruku, bol, ponos, pretjeranu vrućinu ili hladnoću u tijelu i noćne emisije (“uzrokovane demonskom opsjednutošću”), ali kanonski budistički izvori ne spominju često ove oblike meditacijske bolesti, ističe se.
U studiji “Raznolikost kontemplativnog iskustva” Britton i suradnici identificirali su širok raspon izazova s kojima se suočavaju redovni meditanti i to u čak sedam domena: kognitivnoj, perceptivnoj, afektivnoj, somatskoj, konativnoj (motivacijskoj), osjećaju samopouzdanja i društvenoj interakciji. Izazovi uključuju tešku tjeskobu, depersonalizaciju i promjene u percepcijama granicama sebe i drugih. Svim tradicijama zajedničko je da naglašavaju važnost pažljivog i stručnog vođenja kroz meditaciju. Sada kada znamo da meditacija stvarno djeluje i da mijenja kognitivne – psihološke – i neurološke obrasce u mozgu, važno je znati u što se upuštamo. Andrea Milat za Novosti
Perpetuum mobile prve vrste je zamišljeni stroj koji bi obavljao rad bez utroška energije. Zvuči sjajno, zar ne? Idemo vidjeti kako to izgleda iz perspektive prvog zakona termodinamike. U onoj zakonitosti (toplina = promjena unutrašnje energije + rad) zanima nas rad i to pozitivan rad. Ne bismo mi radili, recimo okretali ručicu vergla, jer to bi bio negativan rad, nego bismo da tijelo, u tom kontekstu zvano stroj, radi za nas. S druge strane, ne bismo dali toplinu ni promijenili unutrašnju energiju. Ideja perpetuum mobilea je mukte ili džaba. Ukratko, računica je: 0 = 0 + rad. Matematika za prvašiće daje: rad = 0. Zaključno, perpetuum mobile prve vrste narušavao bi prvi zakon termodinamike ili, općenitije, zakon očuvanja energije. Postoje, međutim, ljudi koji smatraju da je obrazovanje samo smetnja. Fizika i matematika sputavaju. Zakoni su tu da se krše, zar ne? Prevarili smo državu pa ćemo prevariti i prirodu. E pa, dragi izumitelji perpetuum mobilea, prirodu prevariti nećete. To naprosto ne ide. Dario Hrupec za Bug.
Postalo mi je jasno da svi oni koje ja uzdižem jako brzo padaju. Pomislio sam da je mojoj mami ipak bolje nego Kartelovoj. Moja barem nije gajila velike snove o meni i mojoj budućnosti. Bila je sretna već samim tim što nisam njoj skroz na grbači. Nikad se nije mogla ovako opako razočarat kao Kartelova. Kartelo je bio u stanju šoka, čak nije mogao ni plakat.
“Dođi!” povukao me za sobom.
Vani smo sjeli u njegov skupi hedonistički auto. Nagario je po gasu. I nije dizao nogu s gasa sve dok se po vijugavoj cesti nismo dovezli na vrh Sljemena, tamo kod tornja. Izašli smo. Gore je bilo tako jebeno hladno. Čak se ni snijeg još nije otopio. Popeli smo se na vidikovac s kojeg se vidio čitav Zagreb. Kartelo je izvadio nove cigare.
“Nema veze, kad tad osvojit ću ovaj grad… Mi poduzetnici naučili smo gubiti i dobivati…” Pripalio mi je cigaru.
“Kad ste zadnji put dobili? Kad i Dragovoljac utakmicu?” izletjelo mi je. Nova zgoda Nacionalne groupie.
Čim se približi prosinac, svjetski izdavači rječnika biraju riječ godine, a za 2024. u Cambridgeu su se odlučili za „manifestirati“. Ne misle na one naše dobre stare manifestacije, kad se paradira sa zastavama i drže se govori, nego na novu pojavu, kada snagom svoga uma učinimo da je nastalo nešto novo, piše Boris Beck za Večernji list. Naši su stari imali riječ za takve: što se babi htilo, to se babi snilo. Ali sada je više udarenih nego normalnih. Treba smoći hrabrosti i uhvatiti se ukoštac s 2025. godinom, s tamom inflacije, rata, epidemija, umjetne inteligencije, terorizma, populizma i obične gluposti i zloće. Manifestiranje je samo opravdanje lijenčina, obmana doba koja idolatrizira brbljanje, a ne cijeni rad. Influenceri vas samo uvjeravaju za novac. Njima su se sada pridružili manifestarori koji leže doma i sapunske mjehure svoga uma odašilju u svijet. Narod
Nakon što su lani AI gadgeti razočarali, 2025. priprema nam ipak nešto bolje i za korisnike spravica i druge tehnologije. Bit će svega, od očekivanog povratka konzole PlayStation Portable i jedanaeste generacije iPada do Samsungovih novih AR naočala i Googleovih pametnih satova. Novi Appleov sat bi trebao unijeti revoluciju u zdravstvo zahvaljujući dugoočekivanoj neinvazivnoj tehnologiji za mjerenje glukoze u krvi. Ove godine mogao bi izaći Nintendo Switch 2, a Samsung također radi na tehnologije proširene stvarnosti (AR)… Lider
Potpuno očekivano stvara vrlo pozitivnu, ali prividnu ekonomsku sliku stanja u zemlji u onim godinama u kojima smo taj novac primili. Međutim za sada nema nikakvih dokaza za to da će ekonomija zahvaljujući tom novcu dugoročno biti u stanju povećati proizvodnost, što se onda prevodi i u veće plaće i višu stopu rasta BDP-a. Dapače, za sada se događa baš suprotno. Za sada nema nikakvih dokaza da će ekonomija zahvaljujući tom novcu dugoročno biti u stanju povećati proizvodnost, što se onda prevodi i u veće plaće i višu stopu rasta BDP-a. Novac ćemo potrošiti, a svi naši pretpandemijski problemi još će nam jednom zakucati na vrata. Maruška Vizek za tportal
“Mali neboder” jedan je od dva riječka antikvarijata, s fondom knjiga od 30 tisuća domaćih i stranih naslova. Od šezdesetih do kraja devedesetih godina prošloga stoljeća, vlasnik antikvarijata bila je Matica hrvatska, a zatim je dobio privatne vlasnike, kolekcionare starina, Sašu Dmitrovića i Tomu Vučinića. I dok mlađa populacija kupuje popularne skandinavske krimiće i svjetski poznate avanturističke sage, stariji guštaju u raritetnim izdanjima. Svi antikvarijati posljednji su svjetionik raritetnih knjiga koje ne bi smjele imati samo dekorativnu ulogu na policama. HRT… na Forumu inače ima popis antikvarijata u Hrvatskoj, za one koji su u potrazi za knjigama.
Margarete Schütte-Lihotzky, prva žena arhitektica u Austriji, 1927. godine stvara “Frankfurtsku kuhinju” kao odgovor na stambenu krizu u Europi nastalu nakon Prvog svjetskog rata. Cilj je bio funkcionalnost i ekonomičnost, s kuhinjom koja olakšava svakodnevni život domaćica. Dotad se kuhalo usred stana koji se sastojao od jedne ili dvije sobe, najčešće na peći od lijevanog željeza, bez drugih danas standardnih kuhinjskih elemenata. Dizajn se temeljio na minimalnim dimenzijama i maksimalnoj učinkovitosti. Iako je kuhinja bila kritizirana zbog vezivanja žena za kućne poslove, postala je standard u modernom dizajnu interijera, predstavljajući temelj za današnje ugradbene kuhinje. DW
Hrvatska se sve više suočava s ekonomskim nejednakostima. Dok su jedni za Badnjak “investirali” stotine eura u luksuz, većina građana jedva spaja kraj s krajem. Siva ekonomija raste, a prehrambeni proizvodi koji su nekad bili svakodnevni postaju luksuz. Plaće u javnom sektoru rastu, ali privatni sektor stagnira, što dodatno pogoršava stanje. Strani vlasnici na periferiji EU-a, poput Hrvatske, izvlače profite dok domaća ponuda i tržišna konkurencija slabe. Bez regulatorne zaštite, osiromašenje srednjeg sloja i odljev kvalitetne radne snage samo će se nastaviti. Poslovni
Nebojša Slijepčević osvojio je Zlatnu palmu i Evropsku filmsku nagradu, propalestinski umjetnici borili su se protiv cenzure, Dalibor Matanić je kenslan jer je godinama uznemiravao kolegice, jedna banana dođe 6,2 milijuna dolara, umjetna inteligencija će nas možda izbrisati s lica Zemlje, a možda i neće, a nakon 149 koncerata na pet kontinenata, završava najunosnija svjetska turneja svih vremena: Eras Tour drmala je nacionalnim ekonomijama, dok su razni predsjednici javno molili Taylor Swift da svrati i u njihovu državu. Ovogodišnja dodjela Nobelovih nagrada zainteresirala je svjetsku publiku za prozu južnokorejske autorice Han Kang, a kulturnjaci koji su nas napustili su Steve Albini, Abdulah Sidran, Luko Paljetak, Paul Auster, Alice Munro... dok broj ubijenih Palestinaca – mahom civila, najvećim dijelom žena i djece – preći će brojku od 45 hiljada. Svejedno, tamo gdje se u kulturnom polju zgušnjava moć, nepogrešivo nailazimo na proizraelske stavove… Boris Postnikov za Novosti