Pomislio sam da je dobro katkada se naći sa sobom pa sam pristao. Piše to Boris Beck za Večernji list. “Ali ti ne pričaš sa sobom“, kaže Boris Beck na kavi, „i moja supruga se ne zove Martina nego Jana. Ti nisi ja. Ti imaš četvero djece, a ja dvoje. Ti piješ kavu, a ja čaj. Ti živiš na Medveščaku, a ja u Vurotu, otkad sam se preselio s Borongaja. Ja sam tvoj bratić, Boris. Pa znaš me. Uvijek nas brkaju u apoteci, i knjižnici, i banci. I HRT je jednom uplatio tvoj honorar meni pa je bilo petljanja dok se to nije riješilo. I Srpsko narodno vijeće svake godine šalje tvoju pozivnicu za Božićni domjenak meni. Zato nikad ne odeš. Zbog toga sam te i zvao.“ Tek sam tada primijetio da onaj, za kojeg sam mislio da sam ja, ima veliku i gustu kosu i bradu. To je zbilja moj dragi rođak Boris Beck! I eto, tako je propala moja namjera da se suočim sam sa sobom na kraju ove godine. No barem znam da nisam poludio, a danas to nije lako. Narod

Predsjednički izbori su posebni i znakoviti. Svi znamo da ne odlučuju o ničemu i da su samo folklor demokracije. No, intrigiraju nas, jer ogole fundamentalno. Imamo čovjeka umjesto stranke. I on predstavlja nas. Sve naše pogreške. I kada vidimo sve kandidate, shvatimo svu poraznost sustava koji nas opslužuje, shvatimo da ponovo, i na ovim predsjedničkim izborima nemamo zapravo previše izbora. Drugim riječima, prisiljeni smo glasati za manje zlo. Svi moramo teatralno glasati za nekoga tko će nam i dalje stvarati privid da mi odlučujemo o bilo čemu. I da će nam tim našim činom biti bolje. Neće. Da se kojim sretnim slučajem za predsjednika RH kandidira koji dobar, inteligentan i pošten čovjek, intelektualac kojem vjerujemo, pokopali bi ga u samom startu i ne bi imao šanse. Ivo Anić za Lupigu

Roman je objavljen 2011. i trpali su ga u nišu SF-a ili distopije, ali zapravo je već danas stvarnost. Osim jednog maštovitog detalja, Sinisalo ni u čemu nije pretjerivala, samo je prikupila činjenice o nestajanju pčela i kako se zbog toga urušava cijeli eko-sustav, o propadanju industrijskog uzgoja hrane – bilo da su životinje ili bilje itd. Roman finske autorice Johanne Sinisalo prikazuje svijet bliske budućnosti gdje je klimatski kolaps izbrisao pčele, srušio sustave industrijskog uzgoja i razotkrio okrutnost prema životinjama. Kroz oči pčelara Orva, koji oplakuje sina Eera – ubijenog u ekološkoj akciji – i blog mladog eko-aktivista, autorica istražuje ljudsku pohlepu, tabu smrti i destrukciju prirode. Protkana mitologijom pčela, priča o četiri generacije muškaraca otkriva koliko smo daleko od savršenog društva i koliko blizu vlastitom nestanku. Jutarnji

• Stručnjak za sigurnost: Jedino tko ima šansu spriječiti nasilnika u školi je policajac ili zaštitar (N1)
• Novi zakon: Komunalci će moći zaustaviti gradnju, za hitne intervencije poput nužnog popravka koji uključuje krov više neće trebati pristanak susjeda (Nacional)
• Film ‘Zečji nasip’ redateljice Čejen Černić Čanak uvršten na Berlinale (tportal)
• Tisuće ljudi u Stonehengeu proslavile zimski solsticij (HRT)
• Kristian Novak dobitnik nagrade Fric 2024. za roman ‘Slučaj vlastite pogibelji’ (tportal)

Izraz uncanny resemblance u engleskom jeziku odnosi se na zapanjujuću ili nevjerojatnu sličnost između dvije ili više stvari koja je toliko izvanredna ili iznenađujuća da djeluje jezivo ili uznemirujuće. To je obično i pojam koji se koristi kad u nekom filmu glumac “skine” stvarnu osobu toliko dobro da na trenutke zaboravite da to što gledate nije ta osoba nego glumac. U Chalametovom slučaju, glumac je trebao naučiti svirati gitaru (zlobnici bi rekli da mu nije trebalo mnogo da dosegne Dylanovu razinu, ali zlobnici nemaju pojma).

Za razliku od tribute albuma na kakvima bi izvođači ove pjesme izvodili tako da im daju nove verzije obojane vlastitim iskustvom i vizijom, soundtrack album poput ovoga donosi pjesme snimljene za film u kojemu trebaju zvučati što sličnije izvornicima. To ne znači da su ove pjesme bezvrijedne; u njih je uloženo mnogo truda i dobro je da postoje njihovi zapisi, no pitanje je koliko će puta čovjek odlučiti poslušati kopiju nečega, koliko god solidnu, prije nego što se vrati pravoj stvari. Ivan Laić za Ravno do dna

Hrvati piju sve više žestice, a sve je popularnija rakija, posebno šljivovica. Pokazalo je to istraživanje agencije Euromonitor international koje je objavio mjesečnik Ja trgovac u novom broju od prosinca. Procjenjuje se kako će se u ovoj godini potrošiti ukupno oko 17,3 milijuna litara žestokih pića, što je rast od od gotovo devet posto u odnosu na pretprošlu godinu. Dnevno, dakle, strusimo oko 47.400 litara. U prosjeku to bi značilo da se po jedna čašica žestice popije svaki drugi dan. Rakija je broj 1, slijedi gin, pa viski i tek onda votka. Danica