Kafka, ključni Austerov književni predak, je bio pisac depersonaliziranog svijeta, bježao je od geografije i toponomastike, od dokumenata i činjeničnosti svijeta u kojem je živio; previše se plašio svijeta da bi bio dobar promatrač. Auster je, međutim, rođeni promatrač, reporter, bilježnik tuđih osjećaja i nagnuća, netko tko ima silnu znatiželju za svijet, pa iz te znatiželje stvara ambijent svoje književnosti. Ambijent tjeskobe, straha i samoće. Paul Auster rađa se tamo gdje Kafkina Amerika staje.
Imao je dar za prvu rečenicu. Ovako započinje roman “Mjesečeva palača”: “Bilo je to onog ljeta kada se prvi čovjek spustio na Mjesec.” Ovako započinje roman “Nevidljivo”: “Prvi put sam mu stisnuo ruku u proljeće 1967.” I tako započinje priča. Kako će se ona nastaviti, kamo će teći i gdje završiti, to unaprijed ne zna nitko. Pogotovu pisac, ako je dobar. Samo loši pisci unaprijed znaju tokove svojih romana. Dobri ne znaju ništa. A Paul Auster doista je bio jedan od najboljih. Miljenko Jergović za svoj blog.