Simpatični starčići koji neodoljivo podsjećaju na nekog...
Baretić: Sanatorij Hrvatska 2044.: Tko će sedlati konje s pelenom, a tko nositi Augijeve štale u hlačama?
Svađa dvojice štićenika doma „Miješani krupni otpad“, neće stati još najmanje 20 godina, pitate li Renata Baretića. A tko će tada sjediti na Pantovčaku i u Banskim dvorima? Proljeće je stiglo, kristalno vedro nebo otkriva kako nježna, najnježnija nijansa zelene boje počinje prekrivati gole grane stabala u parku, a na klupici dva živahna starčića hrane golubove, uglavnom šuteći. Jedan se napokon oglasi:
– Za koji dan će doći kositi travu, obožavam miris friško pokošene trave…
– Nisi alergičan na nju? Ono, ne šmrcaš, ne brišeš suhi nos prstom? – jetko mu uzvrati kolega.
– Ne, samo dobijem neku blagu, rijetku vrstu anemije, pa stalno kašljucam dok ponavljam iste rečenice. To mi je davno ustanovila jedna lekarka, vojna.
– Ne diraj mi se u majku, stoput sam ti rekao!
– Ko se dira, kaj je tebi?! Pričali smo o mojim zdravstvenim teškoćama, ne o majkama. Al okej, dodat ću i svoje zdravstveno stanje na popis tvojih ne-tema.
– Ali znaš što jest tema? To da je ispred tebe triput golubova nego ispred mene. Kako to?
– Nemam pojma, valjda sam im simpatičniji?
– Ti simpatičniji, nemoj, umrijet ću od smijeha! Vidi, bacamo im iste količine sjemenki, a kod tebe kljucaju sve u šesnaest… Znaš kako kažu za golubove? „Leteći štakori“, možda je u tome stvar, možda im zato zbilja i jesi simpatičniji.