“Predrag Lucić znao se smijati i sebi i svijetu oko sebe, što njegov opsežan satiričarski opus ilustrativno dokazuje. Umješnost u više žanrova i medija dokazivao je baveći se novinarstvom, kazalištem i književnošću, uvijek na inovativan način i sa sebi svojstvenim, prepoznatljivim stilom koji je osvojio mnoge čitatelje.” – rečenice preuzete su iz telegrama što ga je povodom smrti Predraga Lucića, u siječnju 2018., isporučila ministrica kulture, dodavši kako je Lucić dao značajan doprinos hrvatskoj kulturi “novim pogledima i perspektivama, lucidnošću i kreativnošću”.
Ovih dana, uoči šeste godišnjice smrti Predraga Lucića, stigla uvjerljiva potvrda – takoreći materijalni dokaz – da su sva ta brzojavna slinjenja, sve te zanosne lamentacije o kapitalnom “doprinosu hrvatskoj kulturi”, predstavljali nešto poput svečana podrigivanja nad odrom. Dakle gole vulgarizme upakirane u formu odavanja počasti preminuloj književnoj gromadi. Ministrica Nina Obuljen Koržinek potpisala je odluku o dodjeli potpora književnom izdavaštvu za 2024. godinu, u ukupnom iznosu od oko dva milijuna eura, a da se među projektima koji su odbijeni na javnome natječaju – jer, eto, svojom kvalitetom ne zaslužuju biti financijski poduprti sredstvima iz državnog proračuna – nalaze i dvije knjige poezije Predraga Lucića.
Drugim riječima: od dva milijuna eura što će sljedeće godine biti uložena u hrvatsku književnu produkciju, Predragovo pjesništvo ne zavrjeđuje ni jedan jedini cent! Nije li to u nepodnošljivome nesporazumu s onim uzvišenim frazama s početka teksta? Pita Viktor Ivančić za Novosti.
