To mora da je ljubav
Vedrana Rudan: Kašlji, kašlji, zlato moje
Ja sam u prizemlju, On je na katu. Kašlje poput vola koji želi nagovoriti mesara da mu zbog bolesti odloži udarac električnim maljem. Strašno je to slušati, a pomoći niotkuda. Nazvao je nekoliko liječnika, ne može sjesti u auto, ja ne vozim, svi naši prijatelji su izgubili vozačke zbog starosti, djecu se ne usuđujemo zvati jer On možda nije na samrti pa da ne dolaze badava… Svi vrhunski specijalisti rekli su isto. Virus. Piti, piti, piti. Jedva sam mu objasnila da “piti” ne znači u sebe izlijevati limenke piva. Izderao se na mene: “Kako znaš da virus razlikuje tekućine? Rekli su piti puno tekućine, nisu rekli koje. A što ako imam rak pluća? Da skočimo do Hitne da me slikaju?” Izašla sam iz sobe i zatvorila vrata. Do mene je dopiralo glasanje čovjeka koji će se svakoga časa udaviti. Pištao je, hripao, cvilio, u plućima mu je razjebani orkestar imao probu. Što bih ja da On umre? Moja je prijateljica pred mjesec dana ostala bez muža. Bez groznog muža pa je sirotica odahnula. Naravno da je otišla na pogreb u crnini i naravno da je na nosu držala tamne naočale da ljudi ne vide da su joj oči suhe ko barut. Među ljudima koji su bili u povorci krajičkom oka vidjela je mladu ženu u crnini, za ruku je vodila djevojčicu. Lako je spojiti dva i dva kad gledaš film, spoji ti jednu i jednu na pogrebu muža. Vedrana Rudan