Za roditelje pobijene djece utjehe nema niti će je ikad biti
Vedrana Rudan: Zlo
Užasnuta sam, ali ne i iznenađena. Pogledajmo oko sebe, pogledajmo u sebe. Ispunjeni smo mržnjom i potrebom da skrenemo pogled kad je vidimo kod našeg djeteta. Navijači sa šipkama u ruci koji prebijaju “neprijatelje” su “naša djeca”, često i “heroji”, silovateljima se sve oprašta u Hrvatskoj, jer su bili ratnici, dakle ubojice, učitelje doživljavamo kao zločince kad god našem djetetu daju manju ocjenu od one koju bismo im mi dali. Otac dječaka ubojice je “ugledni liječnik”, dakle čovjek koji spašava živote, čovjek koji ne ubija. Čemu onda pištolji, pucanja u mete, davanja oružja u ruke djetetu? Poruka je jasna da jasnija ne može biti: kad si u problemu, pucaj. Dijete je bilo u problemu, pucalo je, pogodilo planirane mete jer je za to bilo obučeno. Ne mogu pobjeći od činjenice da je moja unuka vršnjakinja ubojice i da bi jednoga dana mogla biti žrtva. Ubojica neće biti jer joj roditelj nije stavio pištolj u ruku i nikad joj nitko nije rekao da je u mržnji spas. Buka