Svaki strah o kojemu se da misliti, strah od visine, strah od smrti, naličje nalazi u privlačnosti: da se skoči, da se umre
Miljenko Jergović: Oni, gadovi, bolje od nas znaju od čega su naši mrtvi umirali
Svaka je smrt osobna. Ništa u čovjekovu životu, pa ni njegovo rođenje, nije tako intimno kao smrt. Rađaš se i drugima, ali umireš samo sebi. Ali kako je riječ o neprenosivom i suštinski neobjašnjivom iskustvu – nitko vam, osim dobrog pisca i vičnog lažova, ne može ispričati kako je umro – ali i kako je čovjeku dano da duboko u sebi vjeruje da će upravo njega smrt zaobići – u čemu je tajna šifra svake religioznosti – vrlo je važno doznati od čega je netko umro. Ta vijest ne tiče se pokojnika niti o njemu govori išta novo. Tiče se onoga koji pita jer on se, pitajući za tuđu smrt, ustvari raspituje o svojoj. Prije, dok su ozbiljne novine i državna televizija bile jedini službeni i racionalni izvor informacija, javna smrt bila je čista i uredna. Takva je bila i privatna smrt, dok je u najužem obiteljskom krugu. Prljavština se rađala po komšiluku, u mahali, među bolesnim i uplašenim svijetom koji je negdje nešto načuo. No otad su zavladali Fejsbuci i Twitteri, javnost se pretvorila u najgoru mahalu i u najcrnji komšiluk. Express