One koji ulaze u političku arenu iz egoističkih pobuda, lako je prepoznati, njih zanima isključivo pozitivan medijski odjek ili privid, ne zanima ih stvarnost, nego privid koji je u funkciji egoizma jedne uzaludne političke životinje. Takve, Aristotelovim riječima, zanima slava i moć koju im ta slava pruža. Nešto se slično odvija i u institucionalnim religijskim zajednicama. Kada predstavnici institucionalnih religijskih zajednica žele slavu i moć, onda su oni egoistične religijske životinje s tendencijom da, instrumentalizacijom vlastite religijske zajednice, postanu egoistične političke životinje. Institucije su nam potrebne. Potrebne su nam i religijske institucije, potrebno nam je da kolekcija osobnih vjera zađe u stanje religije te, potom, u stanje kulture, ali ne na egoističan način. Institucije koje ne rade ništa za druge, koje ne osjećaju patnju drugih, egoistički su ustrojene institucije. Nama takve institucije ne trebaju. Marko Vučetić za Autograf.