Dođe to s godinama, postanete djetinjasto razmaženi, bezobrazni i oholi. Opazit ćete to katkad i na cijelim narodima. Evo, na primjer, naš hrvatski, prema posljednjem popisu stanovništva, jedan je od najstarijih u Europi. Želimo li oživjeti ovu staračku zemlju, trebali bismo biti popustljiviji, odreći se nacionalne isključivosti, dovesti nekoga da živi u praznim kućama. Da netko rastvori daskama zakucane škure, promijeni razbijene crepove, osvijetli mračne prozore, pokosi visoku travu u dvorištima, da dječjom grajom ispuni naše gluhe sokake, da imamo neke susjede koji će pogledati nas stare i nemoćne, koji će zabrinuto pokucati na naša vrata ako nas dva dana ne vide. To je neminovno, nema drugog rješenja. Pa opet, kako vrijeme ide i mi bismo trebali biti otvoreniji za primanje tuđinaca, mi smo, naprotiv, sve zatvoreniji. Sve zluradije navijamo da policija degeneči arapske izbjeglice u šumama – piše Ante Tomić. Slobodna…