Malo je potrebno piscu da uoči motiv za dobru priču. Miljenko Jergović ju je našao u vrlo kratkom detalju dobrog (“antologijskog”) intervjua Otokara Levaja koji ide ovako:
Moja iskustva, osim općenito teškog života (o 90-tima je riječ), nisu frustrirajuća, osim bizarne epizode na porti Prisavlja, gdje sam bio svakodnevni gost suradnik, kada me mlađahni djelatnik gledajući u moju osobnu pitao: “Vi ste Židov?” “Ne”, rekao sam, “Ja sam glumac.”
Pa piše Jergović: Premda bi zanimljivo bilo znati kako bi stražar reagirao da je građanin Levaj odgovorio drukčije. Uostalom, Židov i jest svatko koga upitaju je li Židov. Podlac, vesela hulja, hohštapler, snob, izdajnik, dvostruki agent, malograđanin najviše razine, to je Otokar Levaj. Ustvari, to je Relja Bašić, ali kako je Bašić na trajnom dopustu u vječnosti, ostaje nam Levaj. Bašić je, istina, još bio idealtipski zagrebački gospodin, zavodnik kojemu nije dobro vjerovati, samuraj gradskosti i stranstvovanja, koji se u tome mogao savršeno nositi sa Stevom Žigonom. Njegova karizma nije se ticala samo njegova glumačkog dara nego i privatne osobnosti, mentalne snage, ljubazne suzdržanosti i građanskog odgoja. Ali obje ove hulje i hohštapleri, ljubavnici kojima nije za vjerovati, prevaranti i nikogovići najvišeg nivoa, Bašić i Levaj, zapravo su gospoda građani. Oni su taj visoki stil, taj nepokoreni Zagreb, veliki mali grad, i ta autsajderska, raznorodna, višerodna i šarena, židovska i srpska, dostojanstvena pred portirima kao i pred ubojicama, velika Hrvatska… Jergović, Večernji