Pare za zahode sa zmijskom kožom, lustere, jastučiće, zlatne slavine i Ninu Badrić bile su nepostojeće pare, dugovi koje je vraćala kompanija, ergo novac koji je izravno oduzet od njenih radnika. Londonski dizajneri i Nina Badrić svoj su novac dobili: što se njih tiče, slučaj Todorić ne postoji. Postoji samo za blagajnice i skladištare, vozače i ostale zaposlene, njih pedeset hiljada, koji su radosno nadoknadili njihovih četiri-pet milijuna kuna, kao i svih ostalih milijardu. Ili, ako je kmetovima tako lakše razumjeti, dvadesetak hiljada po glavi. U tom stvarnom, fizičkom svijetu, naime – u stvarnoj, fizičkoj Hrvatskoj – gazda ne zarađuje svoju dividendu, već mu je dijele radnici iz svog džepa, piše Boris Dežulović.