Nacionalisti su takvi skorojevići. Trude se jeftinim neukusom nekako nadomjestiti manjak obrazovanja i sakriti siromašno podrijetlo, ali prostaštvo i bijeda uvijek im negdje izdajnički izvire. Kao da im se usred kićenog, patetičnog govora otme psovka. I svi su oni jednaki, gdje god došli, u Hrvatsku, Bosnu, Srbiju ili Makedoniju. Više od dvadeset pet godina otkako nema Jugoslavije, države koju su svi nacionalisti mrzili, oni, kao u zrcalu, razmišljaju, govore i rade isto, slušaju istu muziku, imaju isti smisao za lijepo, hvataju ih u istim nedjelima, sve te pobožne katolike, pravoslavce i muslimane, s rukama u tuđim džepovima i kurcima u tuđim ženama. Premda su povukli granice, razdvojili se, oni s druge strane nisu različiti od njih, to je još uvijek jedan prostor, bešavno sastavljen, i teško je kojiput reći gdje počinje jedna, a završava druga uboga postjugoslavenska država… piše Ante Tomić za Jutarnji list.