Bila je ovo godina ljubavi, veselja, promjene, nade, hrabrosti, odvažnosti, dobrote, ali i svega suprotnog. Dobra je glazba zato bila tu da donese neke odgovore, pruži utjehu i uputi ka sreći. Ovo su albumi iz 2017. koji su bili najbolji u tome…
1. Mount Eerie: ‘A Crow Looked At Me’
Ukoliko je ljubav, u svim svojim beskonačnim oblicima, najčešća tema pop pjesništva, smrt ne zaostaje puno. Pjevalo se o njoj na razne načine, kroz brojne prizme i filtere. Brojni su je mistificirali i uzdizali njenu religijsku komponentu, dok su je drugi romantizirali kao bijeg od boli svakodnevnice. No bez obzira voljeli li Nicka Cavea ili neki od brojnih emo bendova za MySpace generaciju valja reći kako su kroz povijest pop muzike samo rijetki pjevali o pravoj smrti. Dok ljubav ima stotine definicija i tisuće nijansi, smrt je na kraju krajeva nedvosmislena i rigidna.
“Our daughter is one and a half. You have been dead eleven days”, pjeva Phil Elverum glasom čovjeka koji nabraja činjenice. Njegova supruga Genevieve Castree preminula je 9. srpnja 2016. godine, nešto više od godinu dana nakon što joj je dijagnosticiran rak gušterače nedugo nakon što je rodila njihovo prvo i jedino dijete, kći. ‘A Crow Looked At Me’ nije pokušaj da se opjeva život mlade umjetnice, niti da se njena smrt stavi u kontekst, da se opjeva njena hrabrost u borbi protiv bolesti ili stavi točka na “i” jednog bogatog života. Zasnovan na jednostavnim zvukovima akustične gitare i klavira, bez pamtljivih melodija, struktura i refrena, on je bazičan poput smrti. To je ploča koja nema ambicije ni želje, osim možda poslužiti kao ispušni ventil čovjeka koji je nedavno izgubio suprugu, ali najčešće čak ni to. Njegova sirovost, izvornost i jednostavno postojanje čine ga najupečatljivijim komadom muzike kojeg smo ove godine čuli.
Pop glazba nije forum u kojem se raspreda o stvarnim stvarima, ona je prostor snova, interpretacija, mazanja očiju, prostor zvijezda i stava i kulerštine, i čega sve ne. Elverum je često obitavao u tom prostoru, koliko god iščašenom, i kao The Microphones i kao Mount Eeerie. Ne i ovaj put. ‘A Crow Looked At Me’ jednostavno postoji kao testament da smrt možemo romantizirati, da je možemo opjevati, graditi oko nje religije i kulteve i što sve ne, no jednom kada se dogodi sve te stvari postaju smiješne. “You had cancer and you were killed and I’m left living like this. Crying on the logging roads with your ashes in a jar. Thinking about the things I’ll tell you when you get back from wherever it is that you’ve gone. But then I remember death is real.”
2. LCD Soundsystem: ‘American Dream’
Svakim novim slušanjem ‘American Dream’, dugoočekivani četvrti album LCD Soundsystema, poprima neko drugačije značenje. James Murphy svoj je povratak koncipirao kao posvetu utjecajima među kojima su najočitiji David Bowie, Suicide, New Order i Talking Heads, no čak više od glazbenih korijena ‘American Dream’ obilježava sjena jednog grada. Slično kao što Berlin ima ulogu nevidljivog protagonista na čuvenoj Bowiejevoj trilogiji, a Manchester u radovima Joy Divisiona, tako i Murphy kreira album koji ocrtava njegov fiktivni New York živopisnom lakoćom Loua Reeda, još jednog mogućeg uzora.
Unatoč očitoj referencijalnosti, ‘American Dream’ produkt je snažne autorske vizije, ali potpuno svjesne svog položaja u široj pop-kulturnoj mitologiji. Obojen tamnosivim tonovima post punk naslijeđa, album je to koji svojom naizmjeničnom anksioznošću, melankolijom i toplinom povezuje preko tri desetljeća glazbene povijesti pružajući vrijednu sliku onog što se u tom protoku vremena promijenilo, ali još više onog što je ostalo isto.
3. Algiers: ‘The Underside of Power’
Algiers su svoj drugi album objavili s desnom pesnicom u zraku kao manifest revolucionara koji ruši sve i svako zlo koje vidi oko sebe, od kapitalizma do rasizma, vođen unutarnjim dobrom, čak fanatičnim idealizmom, koji nije lišen ni religioznosti.
Ljutiti su ovi momci, ali znaju da nisu sami – dozivaju pored sebe Che Guevaru, južnoafričke borce protiv apartheida, žrtve policijskog nasilja u SAD-u i Crne pantere kao uzore i nadahnuće, te žive ljude koji vjeruju u bolji svijet, napravivši im pjesmu kojom će sutra ići u borbu – “It’s the hand of the people that’s getting tenser now/And when we rise up…”.
Muzički ‘The Underside of Power’ spaja rock i punk, kao pokrete koji su mijenjali paradigmu društva, a ne samo glazbu, te gospel kao sliku pravedne borbe američkih crnaca, duhovnu snagu potlačenog borca koji čeka pravi trenutak da stupi u revoluciju. Iako žanrovski Algiers spadaju u post-punk, negdje između Bloc Party i TV on the Radio, ovo je rock u iskonskom obliku – nova ideja koja gradi nešto bolje.
Najhrabriji album godine.
4. Colin Stetson: ‘All This I Do For Glory’
Negdje između artističke, uzbudljive i kul muzike izrastao je Colin Stetson s tim svojim futurističkih jazzom, neobičnom muzikom koja naglašava zapravo točno ono što jazz najčešće nije ili je točno suprotan. Stetson je repetitivan do hipnotičnosti, groovy do bola, seksi, moćan, s puno zavijanja, škripanja i lupkanja. Zato je i točnije za ovu glazbu reći ne da je jazz, nego ambijentalna i intenzivna, kakvu je nekad radio Aphex Twin, sličan Stetsonu po tom imidžu kul artističkog tipa.
‘All This I Do For Glory’ je prvi Colin Stetsonov solo album nakon 4 godine, prvi od trilogije ‘New History Warfare’ nakon koje je snimao s raznim frajeri(ca)ma – BadBadNotGood, Sarom Neufeld, Bon Iver i Animal Collective i nekako kao da stvari vraća na svoje mjesto. Povratnički album je ravno u glavu – nema intermezza ni pjesama-uvoda nego samo taj njegov ogromni saksofon, on s pjesmama od oho-ho minuta i ta njegova suluda tehnika cirkularnog disanja gdje udiše na nos dok u isto vrijeme puše na saksofon. Ne samo što je pronašao tu novu tehniku sviranja saksofona i što ga je učinio drugačijim instrumentom, nego je od saksa napravio – glavni instrument. Prije je saksofon bio dio benda i svirao je dio pjesme – kod Stetsona je saksofon cijeli bend koji svira sve dijelove.
‘All This…’ je snimljen live, bez naknadnog popravljanja, svaka pjesma praktički u dahu i tu ambijentalnu magiju tako se i sluša, treba samo paziti da ne zaboravimo disati dok slušamo.
5. Arca: ‘Arca’
Mladi venecuelanski producent s britanskom adresom Alejandro Ghersi a.k.a. Arca već je prepoznat kao inovator koji je svojim osebujnim beatovima obogatio radove izvođačica poput Björk ili FKA Twigs, no trećim samostalnim albumom zaplovio je u nepoznato. Prepoznatljive hladne, uglate strukture njegovih beatova i dalje su kičma izričaja, no u priču je dodan i novi, poprilično neočekivan element – Ghersijev emocionalno povišen vokal na španjolskom. Kontrapunkt impersonalnih mehaniziranih tekstura i melodramatskog vokala stvara u slušatelju dvojake osjećaje. Impresionira razina individualnog pristupa i originalnosti zvuka, no s druge strane baš zbog nje se pjesme poput ‘Sin Rumbo’, ‘Desafio’ ili ‘Piel’ čine poput proizvoda neke vanzemaljske civilizacije koja imitira ljudskost.
Teško je Ghersiju opovrgnuti hrabrost, a može se pretpostaviti da će ovaj pristup s vremenom poprimiti i neku razrađeniju formu, no jednako tako vrlo je lako zamisliti kako sve odlazi u parodijsku pretjeranost. Ne izgubi li sirovu snagu početnog šoka i uspije li podjednako uvjerljivo nadograditi i ljudsku i mehaničku stranu, Arca bi na nekim budućim ostvarenjima mogao redefinirati što znači biti kantautorom u digitalnom dobu.
6. King Gizzard and the Lizard Wizard: ‘Flying Microtonal Banana’
Ovo je kad bend glazbu shvaća kao igru, zabavu i zezanciju, iako su King Gizzard and the Lizard Wizard besramno tendenciozni (eto samo naziv benda za početak), ali nemaju neki cilj s tim, samo im se sviđa biti takvi pa nisu ni trunku iritantni. Čak i kad generalno imaju neki koncept, kao u slučaju ovog albuma, koncept je taj da koncepta – nema. Ali oni su sigurni da je tu!
S ‘Flying Microtonal Banana’ po prvi se put u povijesti Monitora dogodilo da je na godišnjoj listi album nakon kojeg je bend objavio još njih tri, sve u istoj godini, i o svakom od njih bi se dalo reći lijepu riječ: ‘Murder of the Universe’ je zabavni psihotični kaos, neurotočno rokijanje, kao bijeg luđaka iz ludnice, ‘Sketches of Brunswick East’ je mekani, lagani, jazzy odmor, savršeni album za nedjeljno popodne, dok je ‘Polygondwanaland’ ona najljepša vrsta prog-rocka koja samo želi malo pomaknuti svijest – rock-eskapizam.
Ali ‘Banana’ – Gizzardi ovdje pucaju od ideja, anarhični su i razigrani do besvijesti, eksplodirali su od rifova, ritmova i ambijenata, kao kad u ‘Melting’ vode na surfanje po orguljama, ili kad nas u ‘Open Water’ nose na put oko svijeta na bubnju i gitari, ili kad u ‘Nuclear Fusion’ gledamo predapokaliptični zalazak. Psihodelični je rock imao tu sreću da su ga se dohvatili ovi šašavi australski dječaci, tako predivno naivni i nesuzdržani da daju od sebe sve što imaju i znaju pa ovdje nema viška, nego vrijedi da je više – više!
Bend je ovaj album snimio tako što je oktavu podijelio u 24 logaritmički jednako udaljenih četvrtina tonova, što ne mora nitko ni shvatiti, sve dok su ovdje te leteće banane i besramno majmuniranje, sve veselja radi. Slavlje života!
7. Ryan Adams: ‘Prisoner’
‘Prisoner’ s lakoćom iskače iz teško preglednog labirinta diskografije Ryana Adamsa, ako ničim drugim onda neposrednošću i izravnošću materijala. Prepun velikih, a ipak jednostavnih pjesama o ljubavi i gubitku besramno uronjenih u Adult Oriented Rock produkciju osamdesetih, album neskriveno priziva ranjiviju stranu velike američke pjesmarice Brucea Springsteena. Baš poput Bossa, ni Adams se ne stidi sentimentalnosti i patosa pa ako vam se učini da bi se pjesme poput ‘Do You Still Love Me’ ili ‘Doomsday’ dobro uklopile u emocijama nabijeni finale neke TV drame, vjerojatno ste potpuno u pravu.
Snimljen kao epilog razvodu, ‘Prisoner’ je rijedak primjer nošenja srca na rukavu koji se usput poklapa s velikim, potencijalno komercijalnim zvukom. Pjesme poput ‘Haunted House’, ‘Shiver and Shake’ ili ‘We Disappear’ svojim umornim tonom pak predstavljaju dobrodošlu protutežu himničnom ostatku albuma.
Balansirajući između očaja i umjerene nade, Adams je snimio ostvarenje koje emocionalno rezonira unatoč upotrebi klišeja ili možda baš zbog njih. Napokon, pop glazba je oduvijek najbolji lijek za slomljena srca.
8. Xiu Xiu: ‘Forget’
Nije me pretjerano iznenadilo kada su Xiu Xiu prošle godine objavili album obrade pjesama iz serije Twin Peaks. Premda muzika Jamiea Stewarta i već koga god tko se nađe u ulozi njegovih ko-autora nema pretjerano veze sa skladbama Angela Badalamentija definitivno ima veze sa jezivim, konfuznim, ljigavim i ljubavi željnim polusvijetom kakvog često pronalazimo u radovima Davida Lyncha.
‘Forget’ je još jedan album u nizu koji nosi taj duboki linčovski pečat te se bavi tematikama kojima se bave svi Stewartovi radovi. Čovjek koji je nekoć vikao “HIV’s, HIV’s” i “I luv abortions” i dan danas njeguje istu estetiku traženja ljubavi na čudnim mjestima, estetiku seksualne devijantnosti koja nije u priči radi shock valuea nego radi toga što on to uistinu jest (u što se možete osvjedočiti čitajući njegove ispovijesti s turneja), i tome slično.
Unatoč tome što je Stewart, koji je ovaj put udružio snage s Angelom Seom i Shaynom Dunkelman s kojima je radio i na Twin Peaks albumu, ostao dosadno vjeran svojim prijašnjim temama ‘Forget’ je prvi fantastičan Xiu Xiu album još tamo od genijalnog ‘Faboulous Muscles’ koji je izašao pred 13 godina. Melodije, slatke a bolesne, eksperimentalnost, lirika, izvedba, sve je konačno sjelo na mjesto, pa ‘Forget’ izbjegava mane prethodnih radova koji su znali pošteno smoriti čovjeka. Ovo je povratak u formu u kojoj će, nadajmo se, Stewart ostati i narednih godina jer istini za volju, falilo je malo njegovog ludila u životu.
9. Run The Jewels: ‘RTJ3’
El-P, futurizmu naklonjeni producent/MC iz New Yorka, i Killer Mike, vratolomni MC uronjen duboko u svoje južnjačko porijeklo, nakon pet godina suradnje zvuče kao dva lica istog novčića simbolizirajući rasno, klasno i geografsko jedinstvo kakvo je u SAD-u trenutno potpuna utopija. ‘RTJ3’, njihov najambiciozniji i najozbiljniji album, nastao je u sjeni epidemije nasilja nad Afroamerikancima i Killer Mikeovog iznenadnog političkog angažmana u kampanji Bernieja Sandersa, no duo ostavlja politiku za eksplozivnu završnicu ‘A Report To The Shareholders’ / ‘Kill Your Masters’ u kojoj se još jednom pojavljuje Zack de la Rocha dodano pojačavajući ionako nabijenu atmosferu.
Objavljen na samom početku godine, ‘RTJ3’ prvi je pravi hip hop album Trumpove ere, no umjesto praznih parola i jeftinog bijesa nudi šarenu živost i energiju koja predstavlja zalog neke bolje, manje napete budućnosti. Nije li uostalom i poanta futurizma da ponudi sliku nekog drugačijeg svijeta dok istodobno ocrtava današnjicu?
10. Converge: ‘The Dusk in us’
Iako su sinonim za agresivnu glazbu Converge su svoj posljednji album počeli – ljubavnom pjesmom. ‘A Single Tear’ nije romantična ljubavna pjesma, više ispovijest nekoga tko misli da nije zaslužio ljubav i sad ga je posve obuzela. Takav je i ovo album – oluja glasa, gitare, basa i bubnja koja ne ostavlja ni sekunde mira ni praznine. 16 tona metal-corea koji padaju ravno na glavu.
Converge sviraju još od prošlog stoljeća i otada se zna da je njihova glazba eksplozija zvukova i energije, što čuvaju još otada, ali na ovom su albumu malo skrenuli u novim smjerovima, poput speed metala na ‘Broken By Light’, ambijentalnog noisea u ‘Murk & Marrow’ ili u grandiozne balade s ‘The Dusk in us’.
Ovako treba zvučati svaki metal – žestoko, intenzivno, beskompromisno, iskreno, raskošno, bogato.
11. Uniform: ‘Wake In Fright’
Televizijske vijesti ne oslikavaju vjerno stanje u društvu. U njima nema obiteljskih ručkova, nema zaljubljenog držanja za ruke u kinu, nema čitanja knjige na plaži, kava s prijateljima i popodnevnog seksa za vrijeme proljetnih pljuskova. Televizijske vijesti prema tome nisu realan odraz svijeta, ali prikazuju njegovu važnu, najčešće ružnu stranu. ‘Wake In Fright’ po mnogočemu predstavlja uglazbljenu verziju TV vijesti, sve nesreće, nasilje i strah koje iz njih isijavaju.
Michael Berdan i Ben Greenberg na svom drugom albumu kao Uniform zadržali su svoje industrial korijene i dodatno ih oplemenili noisom, thrashom i hardcoreom koji su poslužili kao savršen omot za pjesme o naličju Amerike. Uniform tako zvuče kao Big Black koji su umjesto na Rolandu svoje ritmove programirali u Abletonu ili Pro Toolsima, što njihovu sirovost ne umanjuje već je samo smješta u korak sa sivim, prijelaznim i često zastrašujućim vremenom u kojem živimo.
12. Sleaford Mods: ‘English Tapas’
“Ruke gore ako mislite da su Sleaford Mods najbolji band na svijetu. Vi ostali ste u krivu” izjavio je noise polubog Steve Albini sipajući kilograme indie creda u spremnike benda iz Nottinghama. Luke Haines iz Black Box Recordera i Iggy Pop nazvali su ih najboljim bendom u Britaniji. U pet godina izdali su pet albuma i premda se stilski nisu previše pomakli, što je i normalno s obzirom na relativno kratak period zajedničkog stvaralaštva, Jason Williamson i Andrew Fern ostaju izuzetno svježi i zanimljivi, što su potvrđuju i na ‘English Tapas’.
Jedini punk bend na svijetu opet se hvata u koštac s poznatim temama koristeći poznata oruđa – Fernovi muzički sklopovi su izuzetno bazični i sirovi, na pola puta između The Streets i The Fall, dok se Williamson još jednom hvata u koštac s britanskom političkom scenom, Brexitom, mačoističkom kulturom vikend opijanja i generalnim kretenizmom modernih muškaraca u dobi od 15 do 75 godina. Premda se radi o stvarima koje smo već čuli od spomenutog dvojca, Fernovi pamtljivi ritmovi i Williamsov suhi humor i ponekad briljantni uvidi čine Sleaford Modse i dalje svježim i zanimljivim. Ne znamo jesu li najbolji bend na svijetu, ali su svakako najzanimljiviji punk bend današnjice.
13. Jlin: ‘Black Origami’
Jerrilynn Patton na svom drugom albumu ‘Black Origami’ ne samo da rasteže mogućnosti footworka kao žanra, nego i vrlo elegantno daje naslutiti neke nove smjerove afrofuturizma. Komadići zvučnog DNA ovog albuma mogli bi se naći još u devedesetima u ostvarenjima Photeka, Aphex Twina ili Autechre, no Jlin toj ostavštini „inteligentne plesne glazbe“ pristupa na iskonskoj razini. Njezina glazba briše granice između cerebralnog i fizičkog, individualnog i globalnog, plemenskog i industrijskog, osobnog i političkog.
‘Black Origami’ rijedak je primjer ostvarenja za koje je cijeli svijet jedan izvor i koje predstavlja bljesak glazbene budućnosti građene na elementima prošlosti, ali istovremeno nudi nešto daleko apstraktnije, teže opisivo od onog dosad poznatog. Dok je Sun Ra svoj afrofuturizam gradio na svemirskom eskapizmu, Jlin svoj gradi na radnoj etici sazdanoj od ritmova nastalih u krvi i znoju. Budućnost koju nudi ‘Black Origami’ iskaz je ograničenja prošlosti, ali ona nije utopija, već prije svega sinkopirani iskaz humanosti pretočene u stroj koji je potom izbacuje pretvorenu u pokret iza čijih mehaniziranih, ubrzanih kretnji i dalje kuca ljudsko srce.
14. Pallbearer: ‘Heartless’
Treći album doom metal kvarteta Pallbearer razvija epsku melankoliju debija ‘Sorrow and Extinction’ i nasljednika ‘Foundations of Burden’ kroz gotovo istovjetan spoj istančane melodioznosti i artikulirane žestine, ovog puta izveden kroz kristalno čistu produkciju i još ambicioznije strukture pjesama.
Pallbearer doomu ili, bolje rečeno, metalu u cjelini pristupaju kao jasno definiranoj formi u kojoj pronalaze dovoljno prostora za istodobno poštivanje tradicije i male, suptilne inovacije. Zapanjujući spoj sporih ritmova, repeticije, bezbrojnih gitarskih slojeva i melodioznosti primjerene pop pjesmama, Pallbearer odvode u namjerno melodramatične vode u kojima potmuli rifovi mutiraju u melankolične ode izvan vremena i prostora. Krajnji rezultat je ostvarenje koje na specifičan, vrlo prirodan način uspijeva pomiriti tako različite stvari kao što su rani Black Sabbath i klasične Timberlake/ Timbaland RnB balade, a sve umotano u monolitnu cjelinu punu sporogorećih tenzija.
——————————————————————————–
Napisali: Hrvoje Frančeski, Karlo Rafaneli, Kruno Bošnjaković
——————————————————————————–
Pojedinačne liste:
Kruno Bošnjaković kruno (at) monitor.hr
1. Colin Stetson: ‘All This I Do For Glory’
2. King Gizzard and the Lizard Wizard: ‘Flying Microtonal Banana’
3. Algiers: ‘The Underside of Power’
4. Julie Byrne: ‘Not Even Happiness’
5. Föllakzoid: ‘London Sessions’
6. King Gizzard and the Lizard Wizard: ‘Polygondwanaland’
7. Manchester Orchestra: ‘A Black Mile to the Surface’
8. Converge: ‘The Dusk in us’
9. Code Orange: ‘Forever’
10. The Physics House Band: ‘Mercury Fountain’
11. Amenra: ‘Mass VI’
12. Mastodon: ‘Cold Dark Place’
13. Arca: ‘Arca’
14. Elder: ‘Reflections of a Floating World’
15. King Woman: ‘Created in the Image of Suffering’
16. Pallbearer: ‘Heartless’
17. Kendrick Lamar: ‘Damn’
18. Yellow Days: ‘Is Everything OK In Your World’
19. Ghostpoet: ‘Dark Days + Canapés’
20. Employed to Serve: ‘The Warmth Of A Dying Sun’
Hrvoje Frančeski hrvoje.monitor (at) gmail.com
1. Mount Eerie: ‘A Crow Looked At Me’
2. LCD Soundsystem: ‘American Dream’
3. Xiu Xiu: ‘Forget’
4. Juana Molina: ‘Halo’
5. Arca: ‘Arca’
6. Fleet Foxes: ‘Crack Up’
7. Priests: ‘Nothing Feels Natural’
8. The New Pornographers: ‘Whiteout Conditions’
9. Camedor: ‘En Ut/Alba’
10. Sampha: ‘Process’
11. (Sandy) Alex G: ‘Rocket’
12. Uniform: ‘Wake In Fright’
13. Run The Jewels: ‘RTJ3’
14. King Gizzard & The Lizard Wizard: ‘Flying Microtonal Banana’
15. Jlin: ‘Black Origami’
16. Jesca Hoop: ‘Memories Are Now’
17. Sleaford Mods: ‘English Tapas’
18. Richard Dawson: ‘Peasant’
19. Colin Stetson: ‘All This I Do For Glory’
20. Obnox: ‘Niggative Approach’
Zoran Mišetić zoranm (at) lesker.com
1. Curtis Harding: ‘Need Your Love’
2. Ryan Adams: ‘Prisoner’
3. Spoon: ‘Hot Thoughts’
4. Rozwell Kid: ‘Precious Art’
5. Downtown Boys: ‘Cost Of Living’
6. Queens of the Stone Age: ‘Villains’
7. Smith Street Band: ‘More Scared Of You Than You Are Of Me’
8. Algiers: ‘The Underside of Power’
9. PVRIS: ‘All We Know of Heaven, All We Need of Hell’
10. MUNA: ‘About U’
11. Devon: ‘Weirdo’
12. Artificial Pleasure: ‘Wound Up Tight’
13. Waxahatchee: ‘Out In The Storm’
14. Himalayas: ‘Thank God I’m Not You’
15. Liam Gallagher: ‘Come Back To Me’
16. Noel Gallagher’s High Flying Birds: ‘Holy Mountain’
17. Tom Grennan: ‘Royal Highness’
18. Foster The People: ‘Sacred Hearts Club’
19. Etta James: ‘At Last’
20. Jlin: ‘Black Origami’
Saša Nužda aadgbe (at) gmail.com
1. Poni Hoax: ‘Tropical Suite’
2. Oh Sees: ‘Orc’
3. Do Make Say Think: ‘Stubborn Persistent Illusions’
4. DJ Hell: ‘Zukunftsmusik’
5. Circle: ‘Terminal’
6. Cloak/Dagger: ‘I Want Everything’
7. Unsane: ‘Sterilize’
8. Trevor Something: ‘Die With You’
9. Actress: ‘AZD’
10. Deaf Kids: ‘Configuraçao do Lamento’
11. Kairon; IRSE!: ‘Ruination’
12. Beans: ‘Love Me Tonight’
13. Fever Ray: ‘Plunge’
14. Nick Cave & Warren Ellis: ‘Wind River’ OST
15. Pile: ‘A Hairshirt Of Purpose’
16. Adam Taylor: ‘The Handmaiden’s Tale’ OST
17. Paleowolf: ‘Megafauna Rituals’
18. Slimy Member: ‘Ugly Songs For Ugly People’
19. Lvmen: ‘Mitgefangen Mitgehangen’
20. Midnight: ‘Sweet Death and Ecstasy’
Karlo Rafaneli shiveringinstatic (at) gmail.com
1. Mount Eerie: ‘ Crow Looked at Me’
2. Joey Bada$$: ‘All-Amerikkkan Badass’
3. LCD Soundsystem: ‘American Dream’
4. Vince Staples: ‘Big Fish Theory’
5. Run the Jewels: ‘RTJ3’
6. Arca: ‘Arca’
7. Protomartyr: ‘Relatives In Descent’
8. Converge: ‘The Dusk in Us’
9. Algiers: ‘The Underside Of Power’
10. Father John Misty: ‘Pure Comedy’
11. The Mountain Goats: ‘Goths’
12. Sleaford Mods: ‘English Tapas’
13. Uniform: ‘Wake in Fright’
14. Benjamin Clementine: ‘I Tell a Fly’
15. William Basinski: ‘A Shadow in Time’
16. Jlin: ‘Black Origami’
17. Xiu Xiu: ‘Forget’
18. King Gizzard & the Lizard Wizard: ‘Flying microtonal Banana’
19. Ryan Adams: ‘Prisoner’
20. Pallbearer: ‘Heartless’
