069/365, dubota, 10. ožujka 2001.

Mi smo luđaci, bit ćemo prvaci! (pozdrav iz junkie grada)

Konačno se i to dogodilo. Hype o Splitu je mrtav. Najbolji smo! Pravim znalcima to i nije neka novost; zadnjih godina broj zadarskih narkomana koji se u Split idu SKIDATI znatno je porastao. Ako petnaest godina nismo bili prvaci u košarci (a to smo, kažu, izmislili) i kada svi projekti u gradu propadaju, uglavnom i prije no što započnu, lijepo je vidjeti trend rasta u jednoj krajnje isplativoj djelatnosti. I onda mene ljudi čudno gledaju kad kažem da na mjestima gdje vladaju vampiri samo zombijima može biti ugodno. Najveća tragedija droge u Zadru - a mjesto uopće nije bitno u priči, isto je i u vašem kvartu - je to što ona predstavlja oblik akcije. Sasvim perverzno, ali točno. Junkie ima karijeru, kratku, strelovitu i izrazito besmislenu. Neće postati Burroughs, napisati "Goli ručak", neće napraviti ništa kreativno. Zašto je baš heroin "drug of choice" našeg podneblja? Pa, recimo da je bijeg suludo vrijedna kategorija kada ti se čini da se zidovi zatvaraju oko tebe. Isključiti sebe iz svega oko sebe? Ne znam puno ljudi koji bar ponekad na to ne bi pristali. A gomila je onih koji to čine na sasvim pogrešan način...

U Zadru je junk opće mjesto. Pune su ga ulice, dileri se prepoznaju u starosnim kategorijama kao u sportu, od juniora do veterana, pažljiviji vlasnici kafića imaju posebne setove šalica za mušterije-ovisnike, s njim se živi kao s neuspjehom – svaki dan, u svako doba može te zaskočiti. To je njegovo prirodno pravo. A za sreću se treba boriti, inače se uvijek dogodi nekom drugom. Mislim da vam je jasan rezultat jednadžbe.

No, nije junk jedino smeće koje nas uništava. Da ga netko čisti ne bi ga bilo toliko. Da se između jointa marihuane i pet kila horsa ne stavlja znak jednakosti, ne bi ga bilo toliko. Da se razvija u gradu koji ima mogućnosti, a ne slabosti i sadržaj, a ne prazne kulise, ma koliko najljepše na svijetu bile - bilo bi ga toliko da ga ne bi ni primjećivali. Tek jedan od problema, a ne prirodna katastrofa mitskih razmjera. Jednom, kad u nečem drugom postanem prvaci, ludost će možda poprimiti pozitivan predznak. Do tada, najstariji dalmatinski grad možda i upozna građane koji ga zaslužuju (ako me pitate zašto iz svog zagrebačkog utočišta pišem o tako ekskluzivno zadarskoj stvari...) Krenite od sebe, to je najviše što možete učiniti.